U Crnoj Gori se mjesecima vodila „predizborna kampanja“ prema rezultatima koji su se nedavno upravo dogodili, ali ovdašnje medije to uglavnom nije zanimalo. Kao ni politiku, kako službenu, tako oporbenu pa ni kvazi oporbenu. Ta kampanja je bila zanimljiva po tome što je sadržavala sve elemente velikosrbijanske propagande i akcija kao ona iz sredine i konca osamdesetih i početka devedesetih godina prošlog stoljeća. I akteri su bili isti: srbijanska država i mediji, SPC ( napomena od Srbijanska pravoslavna crkva) njena intelektualna elita stara( SANU) i nove generacije naročito „istoričara“ , a bogme i organizirane bande, primjerice navijačke, te neizostavne obavještajne i paraobavještajne srbijanske strukture.
Prvo kosti, znane kao „mošti“- onda cara Lazara nošene koncem osamdesetih, danas, prije nekoliko mjeseci u Crnoj Gori „mošti“ Sv. Vasilija Ostroškog, „prozračio“ ih mitropolit Amfilohije. A priča kaže kako kad SPC uokolo pronosi „mošti“ kakvog sveca priprema Srbijance za rat, koja se devedesetih pokazala istinitom.
Drugo, elementi prve tzv. antbirokratske revolucije- onda „foteljaši“, tadašnji političari „ustavobranitelji“ ( Ustav SFRJ 1974.) , sada slično, branitelji Crne Gore, ali s naglaskom na korupciju- što je inače mantra koja se uspješno, prema potrebi, „kotrlja“ u svim postkomunističkim , „tranzicijskim“ državama. Nakon što je antibirokratska revolucija bila ustavno dovršena (Novi ustav Srbije rujan 1990.) Jugoslavija je prestala postojati. Prva faza rata je bila završena, bilo čak i mrtvih (Kosovo), a Jugoslavena nigdje da ju brane! Znakovito, mnogi akteri aktualnih „događanja naroda“ u Crnoj Gori bili su predani borci te revolucije, najpoznatiji svakako Milo Đukoanović ( Momir Bulatović je umro), a danas ih je mnoštvo bivših „ratnih drugova“ na njemu suprotnoj strani. Tu su i dva stara SPC „centarfora“, Amfilohije Radović, samo usput, s Arkanom palio Badnjak na Cetinju 1992. i Atanasije Jeftić.
Treće, i ondašnjim i današnjim miting borcima u Crnoj Gori, Srbiji, srpskoj republici u BiH…, cilj je isti i svodi se na ondašnju parolu : „Oj Srbijo iz tri dijela ponovo ćeš biti cijela“. Tada tzv. uža Srbija, Vojvodina i Kosovo, pokrajine sa, skoro, statusom ondašnjih republika. Četvrta , tzv „drugo oko u glavi“ bila je Crna Gora, pa se danas po Srbiji i Crnoj Gori pjeva: „Crna Gora i Srbija jedna familija“. Bio razvod pa bi ju ponovo „oženili“ za Srbiju. Kako bilo opet su „tri dijela“: Ma kakva „familija“, za prave „svetosavce“ Crna Gora jest Srbija, bit će opet kad-tad, a i ono „drugo“ joj pripada. Daleko dalje od one famozne „linije“, bliže Trstu nego Virovitici.
- a) Srbija , Vojvodina je pacificirana, očišćena od Hrvata, ili su protjerani , ili kuš, ili pretvoreni u Bunjevce, donekle i Mađara, a struktura „popravljena“ prečanskim Srbima.
- b) Kosovo je „otišlo“, nova je faktički samostalna država, ali formalno „ustavno“ dio Srbije- pazi sad vamo ! , sa „suštinskom autonomijom“. Srbija sad Kosovu priznaje autonomiju i to „suštinsku“- a bila je Albance iz autonomije dovela u stanje apartheida, ali mu ne priznaje državnost, samostalnost. Priznaju ga sve današnje države, članice bivše konfederacije SFRJ, uključivo i Crnu Goru, sada i članice UN-a i još stotinjak država svijeta.
- c) Crna Gora je danas taj treći „dio“, to „oko u glavi“ , samostalna država, članica NATO-a, na putu, doduše sporom, u EU.
- d) Ima i četvrti dio, srpska republika u BiH, a još uvijek se „puca“ i na Makedoniju, koje više nema, samo je Sjeverna, a članica Nato-a. tako „okljaštrena“, ponajprije od Grka ( eto im Erdogana) također na putu u EU. Makedonija, Sjeverna, je u škripcu – Grčka , Bugarska, Srbija, Albanija, četvrtina građana su Albanci…, ali čak i u njoj je održan anticrnogorski miting( srpska manjina) u Kumanovu gdje se vikalo: „Milo Paveliću!“
Četvrto, medijska podrška srpskim mitingašima i „ revolucionarima“, u međuvremenu je sve preraslo u balvan- revoluciju- bila je potpuna, svih državnih televizija, tiskovina, pa i alternativnih, oporbenih. Sa strankama je isto, od vladajućeg SNS-a do još tamo postojeće oporbe, od nekih čak i prosrbijanski žešće. Ni mitinzi u Srbiji nisu izostajali , doduše noćni, u formi „litija“, pa i s paljevinom crnogorske zastave ispred crnogorskog veleposlanstva u Beogradu ( navodno studenti, navijači, delije, grobari …svakako). U srpskoj republici u BiH također se demonstriralo, a u Trebinju se pojavio i poveliki transparent s porukom Đukanoviću:“ Potpis vaš bit će bolan proći ćete kao Đinđić Zoran“ ( Potpis na Zakon o slobodi vjeroispovijesti, o.a.). Stara priča, ponavljanje povijesti, zar ne? Moram priznati da zornijega nisam vidio, ne znaš je li stvarnost ili možda hologram prošlih „događanja“.
Svetosavski fundamentalizam
Bilo bi tih sličnosti-identičnosti antibirokratske i poslije balvan-revolucije s anticrnogorskom još, ali i ovo je ,vjerujem, dostatno. Idemo stoga na glavnu, taktičku, razliku anticrnogorske borbe 2019./20. Sada je SPC u njenom središtu, ali i na cestama, ulicama, mostovima, a njeni popovi u prvim borbenim redovima. Ne izostaju ni vladike. Glavna „tema“ su tzv. svetinje odnosno vlasništvo SPC-a u Crnoj Gori nastalo u doba samostalne crnogorske države, Kraljevine Crne Gore i samostalne, autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve: ustvari crkve, manastiri, nekretnine, kuće, zemljište…Dakle nastalo prije tzv. Podgoričke skupštine održane 24. 11. 1918. koja je, silom, „prisajedinila „ Kraljevinu Crnu Goru Kraljevini Srbiji. Tada je ukinuta crnogorska državnost te ubrzo, nelegalno, i CPC čija je imovina oduzeta i predana SPC-u. Srpska crkva, kao „SPC“ na prostoru bivše Jugoslavije ( najprije Kraljevine SHS) djeluje tek od 1920., a crkveno formalno pravno ( dobila tzv. tomos od Carigrada ) zapravo tek od 1922. Pravoslavlje na ovim prostorima je , naravno, nešto drugo, uključivo i na području Austro-Ugarske, Turske…Crnogorska vlast je nakon povratka državnosti htjela vratiti i bivše vlasništvo CPC crnogorskoj državi, dio toga joj je uostalom i pripadao, država gradila CPC koristila i sl, a tu su i nacionalizacije za komunizma. Nakon najprije „civilnog“ anticrnogorskog marširanja, SPC je dosjetila- litija ( nešto poput procesija. Štoviše , noćnih litija, najprije „šetnja“, na koncu molitva, pa zapaljivi politički govor. Slijede baklje, vatromet, eto navijača, mahanje srbijanskim zastavama, parole poput „Crna Gora i Srbija jedna familija“, „Kosovo je Srbija“ i tako redom. Noć, baklje, petarde, sve se, kristalno svijetli i eto na što podsjećaju svetosavske noćne „litije“. Kako takvo nešto , prije svega izravno provođenje politike „na terenu“ sa noćnim svetosavskim litijama nije imalo nikakvog odjeka na sekularnom tzv. Zapadu, bilo je jasno kako će se sve završiti. Inače nešto slično u Europi, s ključnom ulogom crkve, nije viđeno valjda od Francuske revolucije. Malo o izborima: glavne prosrpske stranke koje danas čine pobjedničku koaliciju ( koalicija koalicija, svojevrsni velikosrbijanski, svetosavki front) za glavne točke programa imale su promjenu crnogorske himne, grba, zastave, povlačenje Crne Gore iz Nato-a, približavanje Rusiji, pored demagogije o rušenju Mila Đukanovića em zbog dugovječnosti na vlasti („crnogorski Lukašenko“), em zbog kriminala i korupcije. Đukanovićev DPS vladao je i uz pomoć manjinskih stranaka, među njima je bila i ona hrvatske manjine. Pred izbore (petnaestak dana prije) tamošnjim Hrvatima „osnovana“ je još jedna stranka, koja im je odnijela ono jedno mjesto u parlamentu. Reklo bi se našem Zoki pred nosom, baš nekako u to vrijeme bio u crnoj Gori, službeno. A Koalicija koalicija je osvojila u odnosu na DPS, bošnjačku i albansku stranku – jedan mandat više. Ista priča kao i s Hrvatima u Vojvodini.
Pojavila se i jedna zanimljiva zanimljivost- pocrnogorčeni ( posrbljeni?) Albanac Dritan Abazović, student i doktorand FPN-a u Sarajevu, sa svojom „građanskom listom“ osvojio je četiri mandata i „priklopio“ ih prosrbijanskim strankama. U Srbiji je odmah postao „brat Dritan“ i „Albanac“ i za one koji bi inače prije krepali nego li Albance nazvali Albancima- uvijek su „Šiptari“ – a najviše što mogu zaslužiti to su – Arbanasi. Koji je sad to Vrag? Pa možda ovaj? Po nekim srbijanskim izvorima ovaj „momak“ je iz obitelji čovjeka koji se borio za Srbiju u „jugoslavenskoj vojsci za otadžbinu“ koju mi ovdje , i diljem bivše države, poznajemo kao- četnike. Dio obitelji mu živi u Beogradu (navodno vrhunski kirurzi) dio u Ulcinju. Ne mogu znati je li ovo istina, ili tek samo udica za Srbijance da prihvate Albanca na „ić“, kad je već na njihovoj strani.
Nakon što su se ovdašnji mediji konačno zainteresirali za „događanja“ u Crnoj Gor i izdvajali hoće li Crna Gora ubrzo postati srpska republika na moru, do toga da će i ona i Crnogorci nestati, stiglo je još jedno, doduše malo, iznenađenje. Ne će to ići tako brzo, već u najmanju ruku, malo sporije. Tri čelnika koalicije koalicija Dritan Abazović, Zdravko Krivokapić i Aleksa Bečić potpisali su nekakav pred sporazum po kojemu se ne će mijenjati ni himna, ni grb, ni zastava Crne Gore, a povlačenje priznanja Kosova ne će se ni razmatrati. Crna Gora će biti posvećena članstvu u NATO- u i eu-integracijama. Zakon o slobodi vjeroispovijesti se u sporazumu ni ne spominje. Samo će se , eto rušiti Milo Đukanović, kojemu kao predsjedniku države mandat traje još dvije godine, i kažnjavati te korupcije i kriminal, ali bez revanšizma. Baš onako „ s neba pa u rebra“ i moglo bi se reći uz potpuno prijevaru svoga biračkog tijela , osim „brat Dritanovog“, možda. Reagirali su već i članovi tih prosrpskih koalicija. Tko zna ima li ovaj pomalo iznenađujući sporazum veze s boravkom Aleksandra Vučića u Ovalnom uredu Bijele kuće bez obzira na kakvom stolcu ( hoklici) tamo sjedio. Ne trebaju sad ni predsjedniku Trumpu postizborni neredi u tamo nekakvoj Crnoj Gori dok istodobno pokušava malo „pokrpati“ odnose Srbije i Kosova , čak i uz pomoć Izraela, koji je upravo priznao Kosovo. A možda se ni Putinu ne žuri pokupiti dobitak, ima on sada za rješavati pitanje svog „Đukanovića“ u Bjelorusiji, pa su mu dva slična odjednom možda previše, da ne ulazimo u šire i zamršenije geopolitičke odnose. Inače da Crna Gora, i susjedstvo, može biti mirna zbog ovoga sporazuma, niti slučajno.
Foto: Boris Pejović/Hina