ivimo u vremenu mobilnosti, vremenu putovanja i vremenu traženja svega i svačega. Neki će s ruksakom na leđima pješice, neki biciklom ili motociklom, a neki i na konju poput velikih povijesnih osvajača. Oni najbogatiji vinuli su se u svemir, pa makar i na nekoliko sekundi ili minuta, jer važno je biti prvi i biti iznad.

S dolaskom interneta u naše živote sve nam se čini tako poznatim i tako malenim. U prirodi čovjeka je da poželi ono što nema i što je drugačije od onoga što ima. Stoga se javlja želja za putovanjem kako bi se uvjerilo u sve te različitosti i ljepote na licu mjesta. Nakon što se krene nije lako stati. Obično nikada ne ostane na samom jednom putovanju. Svako putovanje generira neko novo jer adrenalin se povratkom raspline, ostaje praznina i trebaju nam neka nova uzbuđenja.

A znamo li što to točno tražimo?

Dok se pakiraju stvari, adrenalin raste, sve ono neriješeno ostavljamo iza nas na čekanje. Važno je da se putuje. Na putovanjima kao da se bolje razumijemo, bolje funkcioniramo i bolje komuniciramo i sve nam je nekako super.

Kako su nam životi isprepleteni raznovrsnim planovima, događajima i doživljajima, pa i onima, nazovimo ih tako, statičke prirode, mnoge od njih nije moguće ukomponirati u naše turističke planove. Za neke od njih jednostavno je potrebno ostati gdje jesmo.

U društvu ima i drugačijih pojedinaca koji će maštati o nekom udaljenom komadiću svijeta, a na kraju će shvatiti da je sve ono što žele upravo ovdje gdje sada jesu, da je tu sve što im treba za sreću. Njihov svijet je u šalici kave u rana jutarnja praskozorja.

Pitamo se pri tome, tko je u pravu i tko je sretniji, netko tko se dotaknuo Rta dobre nade ili ovaj drugi koji u nekom kutku svog obitavališta ispija jutarnju kavicu i divi se neospornoj ljepoti buđenja dana. Sreću je , koliko znam, nemoguće izmjeriti, a kada bi se i moglo, možda bi obadvije strane bile u balansu.

Kad se malo bolje razmisli, rekla bih da je najteže ostati na mjestu, gdje nam je glavni životni stožer i gdje su naši stožerni problemi. Dani su predvidivi jer smo ih pretvorili u navike, bez da smo im dodali svježine i neku dozu nepredvidivosti. A za to nam je potrebna mašta potkrijepljena onim najvažnijim, našim osobnim snovima.

Nerijetko nam pucaju veze već kod prvih problema jer nema se živaca za slušanje, svi bismo pričali, samo što je premalo onih koji bi slušali. Utrkujemo se u svakodnevnoj retorici pa nam se glasovi preklapaju, zbog čega se na kraju ne razumijemo. Svatko želi povlasticu, da je glavni i da je njegova zadnja. Strpljenja je sve manje. Ne razumijemo se unatoč godinama poznanstva, ljubavi, prijateljstva i zajednički izgrađenih obiteljskih odnosa.

Pa gdje je problem?

Naši životi su poput rijeka kojima mi sami dajemo određeni smisao. Ima ih točno toliko koliko i nas sveukupno na Zemlji kao planetu. Samim rođenjem poklonjena nam je plovidba, kao nešto najplemenitije i najvrijednije.

Kamo, kako i kada ćemo ploviti, puno ovisi o našim snovima. Snovi ne poznaju oblake, maglu niti loš dan. Oni ruše prepreke, krče si put i vode nas prema naprijed, prema nepoznatom, ali nekom poželjnome cilju.

Ponešto toga možemo naučiti od tzv. „primitivnih zajednica.“

Pripadnici takvih zajednica visoko štuju elementarne stvari kojima smo okruženi: zvijezde, sunce, nebo, zemlju i život u cjelini, s naglaskom na onom najboljem u svakome pojedincu. Nema jala ni zlobe, jer jednostavno, svaki od njih je u nečemu najbolji. Imaju izraziti osjećaj za zakonitosti prirode, povezanost čovjeka s prirodom, njegujući pritom tradiciju svojih predaka. U svojim snovima kojima su nošeni kroz život puno je priča i pjesama, a ima li išta vrijednije i ljepše od toga.

Prostore gdje obitavaju prema njihovim uvjerenjima netko je nekada pripremio za njih. Iz istih razloga nije dobro ići na područje gdje obitavaju neke druge zajednice kako se ne bi rodila netrpeljivost. Znači, pravilo je, ne ići na tuđe. Dakle, među njima je svatko u nečemu najbolji, a samo jedan je vođa.

Vođa je onaj koji je posebno mudar, ali i koji najbolje razumije njihove snove. Svako novorođeno dijete je poseban događaj i svi svesrdno pomažu kako bi se moglo razvijati i napredovati.

Vjeruju da se osoba može promijeniti ako donese takvu odluku. Jer osoba svojim ponašanjem i načinom života utječe na druge pojedince i to ih potiče da svaki dan budu što bolji.

Biljke koje koriste za hranu nikada ne iskoriste do kraja jer treba misliti na buduće naraštaje.

Većinu životnih i vrijednosnih navika tih tzv. „primitivnih ljudi“ moglo bi se pretočiti u onu poznatu, jednu jedinu želju pojedinca tzv. „zapadne civilizacije“, u trenutku kada izgubi zdravlje. Tada se želi samo jedno, ostati živ i uživati u svim elementarnim stvarima koje tzv. „primitvni narodi“ nikada nisu napustili.

Moje putovanje, kada bi bilo moguće i ostvarivo, bilo bi putovanje do upravo takvih zajednica od kojih bih, vjerujem, dobila odgovore na pitanja koja nas zapravo i pokreću na putovanje, a to je: što je sreća i kako je pronaći, koji je smisao života i svrha našeg postojanja.

Time bi i samo putovanje ispunilo svoju svrhu, vratilo nas same sebi!