To o Oluji kao „etničkom čišćenju“ rasčistio sam davno.  Jednostavno, zdravo razumski: okupirana područja Hrvatske 1991. od Baranje preko Vukovara i zapadnog Srijema, dio Zapadne Slavonije, Banovine , Korduna, dijelova južne Like, pa do Drniša i Benkovca, koja su tamošnji Srbi, a bogme i  Srbijanci , pokretači i „pokrovitelji“ proglasili „SAO Krajinom“- etnički su očistili. Najmasovnije te 1991. A pos’o tog čišćenja nastavili su čak i tijekom djelovanja UNPROFOR-a. Dakle prije početka Oluje taj okupirani hrvatski prostor bio je, baš ono- etnički čist. “Čista“ fizika i kemija. Sav je „blještao“ od etničke čistoće. Bilo je jasno tada, a ništa se u međuvremenu nije promijenilo osim djelovanja srbijanske propagande:etnički čist teritorij nemoguće je (još) – etnički očistiti. Moguće je samo da se očišćeni, protjerani, a još preživjeli, vrate doma, u svoje selo, grad…

Njihov povratak nikako se ne može smatrati „etničkim čišćenjem“. Istina, „prljavci“ su se vratili s puškom, onako kako su i protjerani, pobijeni, očišćeni. Neki (tisuće) se nisu ni morali vraćati, ostali su pod zemljom, neki u svojoj kući, a nekima se grob ni danas ne zna. Ali ne ću ulaziti u tu statistiku stradanja i smrti. Niti ću pričati priče u stilu onih s kojima su se pohvalili/požalili  zastupnica u Hrvatskom saboru Šimpraga i podpredsjednik Vlade Milošević. A mogao bih, što iz osobnog iskustva,što iz prvih ruku,  što iz novinarskog. Bile su grozne, pretužne, a o nekima sam uostalom i pisao. Reći ću tek da i danas u domu supruginih roditelja, u mjestu udaljenom dvadesetak kilometara zračne linije ( „ptičjeg leta“) od Zagreba gledamo i „uživamo“  materijalne posljedice srbijanske nacional-socijalističke agresije, a o ljudskim, obiteljskim, gospodarskim, demografskim… ne ću ni pisati.  Svođenje akcije Oluja na „etničko čišćenje“ tipično je srbijansko propagandno nastojanje u cilju ili „zadobivanja“ izgubljenog rata, a ako to ne ide, onda služi pripremi za budući. Ostalo su prazne priče. Za Oluju treba još istaknuti važnu činjenicu: ona je jedna od najopsežnijih vojnih akcija, u novijoj povijesti svakako, po obuhvatu teritorija, broju vojnika, uporabe vojne tehnike, rodova vojske…s najmanje žrtava uključivo i civilnih. Izbjeći žrtve u ratu nemoguće je, smanjiti ih  , pokazala je Oluja, moguće je.

Čišćenje etničkog čišćenja

U tzv. SAO Krajini nije postojala politička opozicija etničkom čišćenju, ako se tko i usprotivio bio bi likvidiran. Postojao je međutim značajan broj Srba koji su predosjećali propast projekta i u njemu nisu željeli sudjelovati. Bježali su, najprije u Srbiju, a zatim u inozemstvo. Srbijanska policija ih je i silom vraćala, ponekad su neke davali Arkanu na preodgoj, a on bi ih zatvaro u- pasje kućice. Koliko desetaka tisuća ih je izbjeglo od 1991. do 1995.  od srpske vlasti, nepoznato je, o tome se uglavnom šuti, pa se i oni pribrajaju u kolone izbjeglica za Oluje. Ako pak netko ( Pupovac i njegova co.)  glede Oluje  želi ostati u terminima „etničkog čišćenja“, moguće je i to, ali uz ispravnu „semantiku“: Oluja je  (bila) čišćenje  etničkog čišćenja. Inače badava i brašno i sol i kvasac i voda, ne će od toga biti ni pogače ni kruha, bez dodatka pune šake istine.

Još malo o Aleksandru Vučiću s Olujom u vezi. „Oluja je najveće etničko čišćenje na tlu Europe poslije Drugog svjetskog rata. Ako vi znate koje je to veće, kažite mi“- rekao je Vučić nedavno.  Iako sam naprijed pokazao kako je nemoguće da bi Oluja bila etničko čišćenje, Vučiću ću odgovoriti kako ja znam jedno veće, daleko veće, a i starije. Poznaju ga milijuni stanovnika bivše SFRJ , a milijuni su ga osjetili i na svojoj koži. Aleksandar Vučić se očito pravi blesav pa laže, jer je to ono etničko čišćenje u kojemu je i sam sudjelovao- od Beograda preko Sarajeva i Gline, pazeći pritom, kao i njegov četnički učitelj Šešelj ( opaki ćosavi četnici, najdraži Slobini „opozicionari“) da se suviše ne približava vatrenoj liniji. Svejedno, njegov doprinos tom najvećem etničkom čišćenju poslije Drugog svjetskog rata je nemjerljiv.Valjda ga stoga što je u njega bio uključen ni ne vidi.

Ubojita propaganda

Ubojita srbijanska propaganda, po svemu sukladna nacional-socijalističkoj, u etničkom čišćenju bila je jednako učinkovita kao i oružana agresija, ustvari i važnija i učinkovitija. Malo brojki i statistike. Krajem 1991. u Hrvatskoj je bilo 536.000 prognanika i izbjeglica uglavnom Hrvata ( podatci Ureda za prognanike i izbjeglice) protjeranih iz svojih domova djelovanjem srbijansko-srpskih snaga( Srpska JNA, srbijanska TO, razne paravojske iz Srbije, saokrajnski dragovoljci, teritorijalci, milicajci i bande). 1992. u Hrvatskoj je bilo 800.000 prognanika ( iz Hrvatske) i izbjeglica iz BiH ( Hrvata i Muslimana Bošnjaka) i Hrvata iz Srbije, Vojvodine, Kosova, Crne Gore. Vjerojatno oko 150 000 je izbjeglo od Mađarske,  Austrije do Australije. Koristim se podatcima iz Hrvatskog vojnika („Podaci o prognanicima i izbjeglicama u Domovinskom ratu“, 28. 8.. 2018.), a oni su se oslonili na podatke Ureda za prognanike i izbjeglice, izvješća Vlade RH i neke druge izvore. Mate Granić, ministar u ratnoj Vladi RH navodi kako je samo iz BiH Vlada brinula o milijun izbjeglica, dakako dok oni nisu, dio njih, krenuli dalje.  Nije mi namjera u ovom članku cjelovita statistika srbijanskog nacional-socijalističkog etničkog čišćenja, od Kosova do „linije Virovitica, Karlovac, Karlobag“, već samo ukratko pokazati podatke za prognanike i izbjeglice iz Hrvatske, BiH i Srbije ( Kosova, Vojvodine) a oni su dostatni za dokaz najvećeg etničkog čišćenja nakon Drugog svjetskog rata.

Znam kako će se obaviješteni čitatelj pitati čemu pisati o ovakvim očiglednim činjenicama. Jednostavno zato što se iz Srbije uporno ponavljaju ovakve propagandne laži i ne ponavlja ih samo Vučić ( ministri Ivica Dačić i Aleksandar Vulin, espeesovac i julovac, oba predana sudionika srbijanske agresije) već i mnogi pripadnici srbijanske političke elite, uključivo oporbenu, znanstvene, povjesničarske, publicističke… Ova propagandna laž smjera jednom te istom- tzv. denacifikaciji  Hrvatske, jer da to nije dovršeno 1945. Ona je i širi pojam, „obuhvat“, od tzv. deustašizacije kojoj se pridružuju i neki ovdašnji političari, medijski aktivisti i slični „isti“. Svakome je valjda jasno kako je to opako propagandno granatiranje s drugim , važnijim ciljem, ali ne ćemo dalje.

Foto: Sava Radovanović/Tanjug/Hina