Zakon o visokom obrazovanju i znanosti upućen je u javno savjetovanje i očekivanja su ponovo velika, ali nakon što su stigle brojne primjedbe i odbijanac prije svega onog najvećeg Zagrebačkog sveučilišta jasno je da će opet biti puno nezadovoljnih. Već desetljećima se ponavlja ista priča te se donose izmjene i dopune spomenutog zakona, ali nikada se cjelokupna obrazovna i znanstvena zajednica nije složila oko jednog prijedloga.
Da i sada nema zajedničkog pristupa vidi se i iz činjenice da su javnosti trenutačno dostupna čak tri različita nacrta prijedloga Zakona: onaj iz mandata ministrice Blaženke Divjak, zatim alternativni prijedlog Povjerenstva Nacionalnog vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj, te službeni iz Ministarstva znanosti i obrazovanja.
Naravno u prilog ne ide i ni to da je narušeno i javno povjerenje u akademsku zajednicu, jer sustav ne funkcionira ni u pogledu zaštite i promicanja etike u znanosti i visokom obrazovanju. Kada se tome doda stalni politički pritisak na svim razinama onda rezultat ne može ni biti drugačiji.
Iz Ministarstva znanosti i obrazovanja jasno naglašavaju kako su uloženu golemi napori da se pokrene obrazovna reforma po čitavoj vertikali počevši od predškolskog odgoja do visokog školstva. Analiza postojećeg stanja i samo konkretni pokazatelji o (ne)uspjehu hrvatske znanosti u programu Obzor2020 u odnosu na druge usporedive zemlje ukazuju na krajnju potrebu provođenja reformi u sustavu.
Puno je problema, ali i nelogičnosti pa tako ministar Radovan Fuchs ističe kako u 30 posto učenika upisuje gimnazije, dok je europski prosjek 45 posto. No na drugoj strani kod nas je jasan nedostatak školovanih za strukovna obrazovanja, a višak gimnazijalaca koji dakako u većini nastavljaju školovanje na fakultetima i visokim učilištima, ali njihova je zapošljivost, naročito kada su u pitanju humanističko-društvena zanimanja slabija. Mnogi stručnjaci predlažu jačanje strukovnog školovanja po uzoru na Njemačku i Austriju.
Ono što je argumentirano i što se mora popraviti je činjenica da su istraživački i inovacijski rezultati Hrvatske znatno ispod prosjeka EU-a što se očituje pretposljednjim mjestom po broju patenata po stanovniku, sa samo 4,8 prijava na milijun stanovnika, dok je europski prosjek 106,8.
Hrvatska je također treća najlošija država članica EU na Europskoj ljestvici uspjeha u inoviranju za 2020. godinu. Ministar zbog toga napominje da ti pokazatelji upućuju na to da je potrebno poduzeti sveobuhvatne mjere koje bi vodile znatnom povećanju kapaciteta za inovacije i suradnju znanosti i industrije u istraživanju i razvoju.
Isto tako Hrvatska ima nepovoljan omjer financiranja i prosječne citiranosti po objavljenom znanstvenom radu. Nizak omjer citiranosti i financiranja u Hrvatskoj pokazuje da je ulaganje u istraživanje neučinkovito. Ministar u svojim istupima naglašava i da je u zadnjih pet godina broj studenata u Hrvatskoj pao za 16.000, odnosno za 8 posto, dok je istodobno na visokoškolskim ustanovama porastao broj zaposlenih za 6 posto. Zanimljivo pri tome posebno apostrofira Sveučilištu u Zagrebu, gdje je broj studenata pao za 6 posto u posljednjih pet godina, što čini 4.500 studenata, a istodobno se povećao broj zaposlenog osoblja za 3 posto, što je više od 300 zaposlenika više te 40 novih studijskih programa.
Sve to pokazatelj je kako se obrasci ponavljaju i vode se monolozi, a ne dijalozi kroz koje bi se iznašao jedan zajednički pristup i gdje bi interesi pojedinaca i skupina bili u drugom planu, a oni istinski interesi bili pogurani i kroz zajednički rad, bez fige u džepu došli do svima prihvatljivog rješenje i prijedloga Zakonu o visokom obrazovanju i znanosti.
No čini se da taj film nećemo gledati te će se i dalje „taljigati“ po starome, a generacije mladih tapkat će u mjestu i svoju bolju budućnost tražiti negdje drugdje, a ne u Hrvatskoj.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.
Foto: Hina