Pobožnost nije uvijek znak vjere: Iza ekstremne pobožnosti često se kriju mračne tajne

Pobožnost nije uvijek znak vjere: Iza ekstremne pobožnosti često se kriju mračne tajne

Oko devedeset posto Hrvata izjašnjava se vjernicima, no, postotak onih koji tu vjeru doista žive i prakticiraju u svakodnevnom životu znatno je manji. Prema rezultatima velikog istraživanja američkog Pew Research Centera, pod nazivom Religiozna uvjerenja i nacionalna pripadnost u središnjoj i istočnoj Europi, provedenog u 18 zemalja na uzorku od 25 tisuća odraslih ljudi od lipnja 2015. do srpnja 2016. godine, hrvatski građani “vjeruju i pripadaju, ali se ne ponašaju”, u smislu da ne prakticiraju svoju vjeru kroz molitvu i tjedni odlazak na misu, ali i da njihovo ponašanje nije uvijek u skladu s onim što bi se moglo nazvati vjerskom dogmom.

Augustyn Pelanowski, autor knjige “Zašto Bog dopušta patnju”, čije dijelove donosi portal bitno.net, opisuje probleme koji nastaju kod ekstremno pobožnih vjernika. Takvi vjernici, iza svoje pobožnosti skrivaju prilično mračne tajne koje su potisnuli iz svoje svijesti, iako skrivenih tajni vjerojatno imaju svi, a ne samo vjernici.

Pobožnost nije uvijek i znak vjere, piše Pelanowski. Događa se da je ona često kao maska ispod pudera koja krije potpuno bezbožne interese. Veoma je teško vidjeti istinu o nama samima u trenucima kada nas muče teško svladive ovisnosti. Hodamo pod maskama s licima “dragih” osoba: pobožni, milosrdni, sa suptilnim smješkom Mona Lize na usnama, a ispod toga se najčešće kriju požuda, ponos, ljutnja i prevrtljivost.

Naše unutarnje istine su vrlo sramežljive i uvjereni smo da ćemo biti odbačeni ako iziđu na vidjelo. Godinama se u nama skuplja vulkan nesavladivih požuda koje, neočekivano i u najgorem trenutku, znaju eksplodirati i na taj način, čiste nas makar od licemjerja. Bog rasvjetljuje nutrinu naših savjesti i očekuje od nas da se potrudimo i pročitamo onu istinu koja nas se tiče. A Bog voli “skrivenu istinu”, onu koja je u nama skrivena, koju skrivamo čaki i pred samima sobom, piše Pelanowski.

O ovom “fenomenu”, o kojem vjerojatno tek rijetki vjernici promišljaju, postoji zanimljiva etimološka priča. Naime, na hebrejskom se za definiranje pojma skrivanja koristi pojam TUHOT, koji označava ne samo sakrivanje, nego i gusti oblak, zbrku, a u aliteraciji se upotrebljava i kao naziv za Ibis, pticu koja je u Egiptu bila simbol mudrosti, THOTA. Ibis ili čaplja, koja se skrivala u šašu, u vrijeme izlijevanja Nila, izlazila bi iz skloništa i tako upozoravala na opasnost.

Preneseno, istina o nama izlazi tek onda na vidjelo kada smo u egzistencijalnoj stisci, kada se osjetimo ugroženo, slično kao Ibis koji je izlazio iz skrovišta tek onda kada se rijeka počne izlijevati. Takav uzburkani i nezaustavljivi val su naše emocije koje, dugo i sistematski gušene i potiskivane sve dublje u našu nutrinu, mogu se u jednom trenutku nezaustavljivo i nekontrolirano izliti, provaliti van i onda ništa više neće ostati sakriveno, sve će izaći na vidjelo, piše bitno.net.

Da Bog voli one istine koje mi skrivamo, koje su s razlogom naše smetenosti i srama, biblijska je istina za čije shvaćanje nije potrebna naročita mudrost nego vlastito iskustvo koje dolazi s godinama. Istina koje se sramiš, sigurno je objektivna istina o tebi, a ne ona koju pokazuješ prema drugima. To je samo maska koja skriva ono što u stvari ne želiš priznati. “Kvaka” je u upravo u tome.

Naime, samo čovjek koji je spreman na određeni kompromis može biti spašen, za razliku od onoga koji nije iskren prema samome sebi, koji strepi za svoje dobro ime, svoj dobar glas; takav ima malo nade za svoj spas, navodi portal bitno.net. Ako godinama potiskujemo i guramo od sebe svoje tamne strane i istinu, može se dogoditi i tragedija koja će lančanom reakcijom povući za sobom cijeli niz katastrofalnih i bolesnih situacija i ishoda.

Facebook Comments