Raspudić: Sve je mirno dok ne pukne ljubav između mafije i politike

Raspudić: Sve je mirno dok ne pukne ljubav između mafije i politike

Profesor Nino Raspudić je svoju kolumnu u Večernjem listu piše iz Sicilije. Prigodno ju je posvetio fenomenu Sicilijanske mafije, načinom njezinog funkcioniranja u nedavnoj povijesti. Raspudić ističe da ista ima dužu tradiciju i daleko je sofisticiranija od koruptivnih mreža i organiziranog kriminala u Hrvatskoj.

“Prije svega, mafijaša je teško naći jer osnovna stvar u pogledu mafije je to da ona ne postoji. To će vam reći svaki njen član. Neki bezvezni brbljavac će možda i pričati o tome, ili čak hvalisavo sugerirati da je on dio tog sistema, dok će svaki ozbiljan igrač, galantuomo, negirati da to postoji.”

“Cosa nostra ima dugu i složenu povijest, isprepletenu s društvenim tkivom i mentalitetom Sicilije, i ne može je se svesti samo na puki organizirani kriminal” piše Raspudić.

Povezanost s politikom

“Zgodno, ali prejednostavno objašnjenje bilo bi da se tamo uslijed nefunkcioniranja institucija razvio taj paralelni sistem koji uskače umjesto države ili protiv nje ako je bila neprijateljska. No u nekim fazama je “naša stvar” bila u izrazitoj simbiozi s državom, točnije, dijelovima politike.

Kad bi ta ljubav pukla, ubijalo se masovno, pa su ostajali i cadaveri eccellenti, izuzetni leševi. Ubijani su generali, suci, visoki policijski službenici, parlamentarni zastupnici, gradonačelnici, istaknuti novinari, svećenici, ubijen je brat današnjeg predsjednika Italije Sergia Mattarelle, Piersanti Mattarella, koji je ustrijeljen 1980. dok je bio predsjednik pokrajine Sicilije.”

Mafija, nije tvrdi Raspudić, svoju snagu crpila iz nemorala, nego u “dijelu svojevrsnog morala, osjećaja časti i izvaninstitucionalne pravde, koliko god ona bila nakaradno pojmljena.” To je postalo vidljivo na vrhuncu pokolja, početkom devedesetih, kada je capo Salvatore Totò Riina na čelu klana iz Corleonea u svojim napadima ubijao i žene i djecu, napuštajući svaki kodeks časti. Tada je mafija izgubila presudnu potporu, piše Raspudić, i počeli su se javljati prvi pokajnici, provoditi uspješne istrage i suđenja.

Oni na vrhu se ne razmeću

Mafijaši su osobe svih društvenih statusa, od “dilerčića” koji, piše Raspudić “su u trenirkama i voze poluraspadnute skutere” do onih u “skupim autima, furaju markiranu sportsku eleganciju.” Šefovi, “Capi”, kaže Raspudić, “nose najbolja odijela i najskuplje satove, žive u nedodirljivim vilama.”

“No onaj na samom vrhu, ‘capo di tutti capi’ na van živi skromno, oblači se kao penzioner. Bernardo Provenzano, boss koji je naslijedio Tota Riinu, kad su ga uhitili nakon više od 40 godina skrivanja, djelovao je poput skromnog djeda sa sela iz okolice Corleonea. I raniji bossovi su furali minimalizam” tvrdi Raspudić.

Imaju koristi od turizma

U određenim uvjetima mafija može biti i faktor stabilnosti, ističe Raspudić.

“Kao turist na Siciliji se osjećam potpuno sigurno, nisam vidio nikakve džepare, nikakvo nasilje, niti čuo za krađe na plažama ili provale u automobile. Stanje je po tom pitanje neusporedivo bolje nego, primjerice, u Barceloni.

Moguće je da tu sigurnost treba dijelom zahvaliti i onoj organizaciji koja ne postoji, jer je ugrađena u sve poslove i tijekove novca na otoku pa joj je u interesu turisti dolaze, lijepo i sigurno se osjećaju i spokojno troše novac” zaključuje Raspudić.

U Siciliji, prema navodima Raspudića, mafija i država više nisu u dobrim odnosima. U kakvim su odnosima mafija i država u Hrvatskoj, morat ćemo zaključiti sami.

Foto: Dario Grzelj/Hina

Facebook Comments