Smije li Kolinda reći istinu: Da, Rijeka je bila Zvezdina ekspozitura, Grobari su na Kantridi navijali protiv Dinama

Smije li Kolinda reći istinu: Da, Rijeka je bila Zvezdina ekspozitura, Grobari su na Kantridi navijali protiv Dinama

Nakon veličanstvenog osvajanja Prvenstva Jugoslavije u nogometu 1982. godine, Ćiro je s Dinamom pokušavao i sljedeće godine ponoviti uspjeh.
Galvanizirani šampionskom titulom, navijači Dinama su pratili modre po svim balkanskim gudurama, a gostovanje u susjedstvu kod Rijeke bila je prilika za masovnija putovanja.
Odlazak u Rijeku i sukob s Grobarima bila je obvezna tema razgovora s mojim prijateljem kada god smo otvorili dublja „nogometno-politička ” pitanja. Jer ono što je doživio na Kantridi pamti se cijeli život. I nakon ne znam koliko godina uvijek je s nevjericom govorio kakav je šok doživio kada je među najzagriženijim fanovima Rijeke vidio kape i šalove navijača Partizana koji su davali ton u drukanju protiv Dinama. Bili su dominantni, vodili su glavnu riječ na tribinama, a navijači Rijeke su pokorno prihvaćali njihovo vodstvo.

Najratoborniji navijači Dinama pokušali su se nakon utakmice obračunati s Grobarima koje je čuvala i pratila jugoslavenska policija. I sve bi to pripadalo uobičajenom navijačkom folkloru da se u sukob nije umiješala policija koja je napadno držala stranu partizanovcima.

Rudi Kolak, jedan od tadašnjih vođa Dinamovih navijača, krenuo je nakon utakmice u otvoreni obračun s brojnijim Grobarima. Kad su ga srušili na asfalt i počeli nemilosrdno cipelariti policija ne samo da nije pokušala spasiti  Rudija, već je okružila Grobare kako ih nitko ne bi ometao dok su „kasapili” omraženog Purgera.

„Bilo je strašno. Mislio sam da će ga ubiti”, prisjetio se prijatelj gostovanja u Rijeci 1983. godine s kojim sam razgovarao o riječkom iskustvu i prije pisanja ovog teksta. I sada se uzruja kada se sjeti kako je policija zapravo sudjelovala u organiziranom premlaćivanju Dinamovih navijača. Uostalom, nešto slično se dogodilo i na utakmici između Dinama i Zvezde 1990. godine.

Rudi Kolak je na sreću preživio i nekako je došao do vlaka s kojim su se navijači vratili u Zagreb. Kasnije je Kolak svoj obračun s Grobarima iz Rijeke nastavio u Domovinskom ratu kada je pokazao izuzetnu hrabrost i postao jedan od junaka. Nažalost, obolio je i umro, a Zagreb mu se odužio s ulicom u Dubravi.

Ovo je samo jedna crtica iz kompleksne hrvatske nogometne i političke povijesti koja je ponovno došla na javnu scenu izjavama predsjednice koja je prvo u Americi ustvrdila da je rođena s krive strane željezne zavjese, a onda prilično provokativno i neočekivano zapalila javnost izjavom da je NK Rijeka, koji je njezin zavičajni klub, bio zapravo ekspozitura Partizana i Crvene zvezde.

Neću sada ulaziti u raspravu o tome hoće li ovakve izjave predsjednici koristiti ili štetiti u kampanji, ali svakako vrijedi raspravljati o tome jesu li one istinite.
I za razliku od histeričnih napada na predsjednicu, koji dolaze uglavnom od pripadnika zlatne komunističke mladeži i njihovih medijskih epigona, moram priznati da ne vidim ništa sporno u njezinim izjavama koje zapravo jako dobro opisuju društveno i političko okruženje u kojemu se nalazila Hrvatska.

Kada se govori o podjeli Europe na dva bloka onda nema nikakve sumnje da su Hrvatska i Jugoslavija pripadale totalitarnom komunističkom bloku kojim je dominirala Komunistička partija i vođa s diktatorskim ovlastima. Partija je kontrolirala sve sfere javnog života, sustavno su se gušila ljudska i nacionalan prava, a svatko tko se bez suglasnosti i odobrenja Komunističke partije usudio kritizirati postojeći sustav bio je izložen nečuvenom progonu. Tek su postojale nijanse u brutalnosti pa se možemo složiti da je Titov režim bio nešto blaža diktatura, ali to nikako u konačnici ne mijenja narav samog zločinačkog sustava.

U takvom totalitarnom sustavu svemoćna Partija je kontrolirala državu i društvo pa kako ne bi onda imala svoje prste u nogometu. Ako je nogomet u demokratskoj i samostalnoj Hrvatskoj, u kojoj ipak postoji neka javna kontrola, prepun malverzacija i dogovorenih rezultata, onda možemo samo zamisliti koliko je bila moćna Komunistička partija i tajna jugoslavenska policija.
Svaki bolji poznavatelj nogometa iz tog vremena, a i mnogi nogometni radnici koji imaju iskustva iz prve ruke, potvrdit će da je NK Rijeka bila pod snažnom kontrolom Partije i da je doista bila ekspozitura beogradskih klubova koji su svoje slabije igrače, koji nisu bili dovoljno dobri za prvu momčad, slali u Rijeku na kaljenje. Poznato je da je dugogodišnji predsjednik Rijeke bio lokalni komunistički moćnik Ljubo Španjol koji je zatim svoju direktorsku karijeru nastavio u Vojvodini.

Nešto slično se događalo i u Petrinji gdje je bio gubernator Boro Mikelić koji se za vrijeme Domovinskog rata prometnuo u jednog od najvećih zagovornika velikosrpske politike Slobodana Miloševića. U Petrinju  su beogradski klubovi slali svoje talentirane juniore koji su se kalili i pripremali za velike domete.

Kao što danas veliki europski klubovi poput Barcelone i Manchester Uniteda imaju svoje „podružnice” u manje razvijenim nogometnim sredinama, tako su Zvezda i Partizan uz pomoć Partije i tajne službe bacili „oko” na Rijeku kako bi uz pomoć nogometa postizali nenogometne ciljeve.

Hajduk i Dinamo oduvijek su bili najveći rivali u Hrvatskoj, ali je bilo nezamislivo da njihovi navijači pozovu u pomoć Grobare i Delije. Na drugoj strani, vidjeli smo da su navijači Rijeke zajedno s Grobarima navijali protiv Dinama. To najbolje zna pokojni Rudi Kolak kojeg su prebili Grobari uz asistenciju jugoslavenske policije. Stoga nije pretjerano reći da je Kantrida te 1983. godine bila okupirana i da tadašnja simbioza s Grobarima nema nikakve veze s današnjom Armadom.

Foto: Mario Strmotić/Hina

Facebook Comments