Dok su hrvatski rukometaši svoju pobjedu za ljetopise slavili uz pjesme Marka Perkovića Thompsona i Miše Kovača (“Poljubi zemlju po kojoj hodaš”), pognutih glava kroz miks-zonu prolazili su francuski reprezentativci. A onaj koji je bio voljan stati pred mikrofone raspoloženih hrvatskih novinara bio je Luka Karabatić koji je sportski priznao:
– Taj veliki minus iz prvog poluvremena, nastao iz toga što se nismo snalazili na hrvatsku obranu 5-1, pored ovakve hrvatske publike, bilo je teško preokrenuti. Skoro nemoguće. Utakmicu smo izgubili u prvom poluvremenu. Kuzmanović je branio odlično a u rukometu je jako važno imati veliko vratara. A i on je svojim obranama poticao taj veliki val koji nas je “potopio”, prenosi Večernji list.
– Bila je to ogromna podrška. Taj val je bio ogroman. Gubili smo živce a to je nalošija stvar koja ti se može dogoditi u takvom ambijentu. Publika je doista odradila svoj posao.
Vrlo brzo nakon Luke kroz miks-zonu prošao je i njegov stariji brat Nikola, jedan od najvećih rukometaša svih vremena. On pak nije bio raspoložen za izjave i ovako se izvukao:
I doista. Jedan po jedan kapali su raspjevani Hrvati a kao i obično, to je postala već neka tradicija, prvi se pojavio Marko Mamić, ključni čovjek obrambene formacije 5-1.
– Još nisam svjestan da smo ušli u finale.
Takvima su se činili i Igor Karačić i Ivan Martinović koji su od mikrofona do mikrofona išli zagrljeni. Na upit gdje su im suze radosnice Martinović je kazao:
– Vjerojatno ću se rasplakati sad kad dođemo u svlačionicu. Ovo je prelijepa priča koja još nije završena. Na korak smo do zlata.
Nakon svih tih ozljeda, otkuda snage da se u dvoboj s Francuzima uđe tako silovito? Pitali smo to Karačića, srednjaka koji je u završnici odigrao izrazito važnu ulogu pronalazeći rješenja protiv francuske duboke obrane.
– Kada uđeš i čuješ buku ovih 16 tisuća navijača, zaboravljaš na sve. Kad uđeš u svlačionicu i vidiš da je Martinović na pet brufena, ovaj drugi na pet ketonala. Svaka im čast, ovo im nikad neću zaboraviti.
A zahvalan na taj način bio je i kapetan Domagoj Duvnjak:
– Hvala dečkima. Skidam im kapu za ovo što su danas napravili. Naša 5-1 obrana uništila je francuski napad. Volim ih. Hrvatski rukomet ovo zaslužio. Ovi predivni navijači su to zaslužili. Idemo zaspati s medaljom. Ja pričam non-stop, pričajte molim vas s dečkima.
Po drugi put na ovom turniru za najboljeg igrača utakmice izabran je Zvonimir Srna koji je postigao sedam pogodaka, koliko i streloviti krilni igrač Marin Jelinić (7) no i krilo s druge strane terena bilo je jako važan faktor. Filip Glavaš je ovaj put odigrao cijelu utakmicu. Izbornik Sigurdsson odlučio je ovaj put ne uvoditi Šoštarića u drugom dijelu, kao što je to činio cijelo Prvenstvo. A njegov najvrijedniji pogodak, od tri postignuta, bio je onaj iz sedmerca, u 58. minuti, kada su se Francuzi približili na tri pogotka zaostatka.
– S obzirom da mi je isti taj vratar prvi sedmerac obranio, nije mi svejedno lako no kada sam zabio tim je moje zadovoljstvo bilo veće. Pritisak je bio prisutan, no pritisak stvara legende, kao što je rekao Michael Jordan.
Kao što je to uskliknuo Vlado Šola, olimpijski pobjednik (2004.) i svjetski prvak (2003.), “rukomet se vraća kući”. Nešto slično zborio je i Glavaš:
– Imamo fantastičnu svlačionicu. Ovo je povijesna pobjeda. Za sve one koji su sumnjali, vratili smo rukomet tamo gdje pripada, nadam se na stare staze uspješnosti. Predivno je danas biti Hrvat. Nisam bio tu 2009. kada smo igrali finale protiv Francuske ali bih mogao reći da u ovoj dvorani nikad nije bilo proliveno toliko suza radnosnica.
Priča podsjeća na 2003. kada je Hrvatska bez velike pompe ispraćena na SP u Portugal i osvojila svjetsko zlato:
– Nadam se da će se povijest ponoviti.
Foto: Hina