Iako su mu, za današnje nogometne standarde, tek 32 godine, Šime Vrsaljko ne igra već više od godinu i pol dana. Veliku karijeru skratili su mu problemi s ozljedama i spoznaja da zbog njih više ne može biti na nivou na koji je navikao. Kad je bio zdrav i u naponu snage, Vrsaljko je bio neizostavan član hrvatske reprezentacije i bio je jedna od glavnih karika u njezinom najvećem uspjehu u povijesti.

Danas je Vrsaljko ambasador HNS-a i opet je tu negdje, uz reprezentaciju, koja je, kako kaže, jedino što mu iz nogometa nedostaje. U velikom intervjuu za tportal, koji smo odradili prije utakmice s Portugalom u Splitu, Vrsaljko je pričao u najtežim trenucima u karijeri, o Dinamu i Hajduku, o Diegu Simeoneu, a sa suzom u oku govorio je koliko mu je značilo nositi hrvatski dres.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: VIDEO: ĆURIĆ KOD LADIŠIĆA: Tražim odgovore od Plenkovića i Božinovića. Jesu li sigurni novinari koji otvoreno govore o Berošu, Petraču i zločinačkoj organizaciji

Vrsaljko je priznao da nije do kraja poslušao savjet Luke Modrića i možda je to razlog zašto on ipak kraće traje od legendarnog hrvatskog kapetana.

Kad ste ušli među seniore Dinama, tamo je bio i Luka Modrić. Je li vam dao neki savjet?

Ja sam tad bio dijete, a on je već bio standardni prvotimac. Jednom prilikom mi je tako rekao sam da treniram i da se klonim puno izlazaka i tulumarenja. Držao sam se toga koliko se dečko od 17, 18 godina mogao toga držati. Živio sam sam, prioritet mi je bio samo nogomet, ali naravno da sam izlazio i družio. Nije normalno da se u toj dobi zatvoriš u sobu. Moraš odrastati, moraš sve proći, po mogućnosti sa što manjom štetom.

Kako pamtite svoj boravak u Dinamu?

Bio je turbulentan. Imao sam jedan nenormalan uspon, onda jedan pad i na kraju sam iz Dinama otišao u klub koji mi nije bio na kraj pameti. Pamtim titule, pamtim Kupove, pamtim derbije… Onaj Gyor u kvalifikacijama za Europsku ligu, Villarreal kad smo ga pobijedili na Maksimiru. Pamtim svoje neke prve veće korake, koji su mi bili potvrda samog sebe, ali pamtim i kritike. No, meni je Dinamo dao sve u životu i omogućio mi je da napravim karijeru kakvu sam napravio. Dao mi je platformu da postanem reprezentativac.

MOŽDA ŽE VAS ZANIMATI: Šprajcova dijagnoza hrvatskog zdravstva: Doktor Beroš, doktor Rotim i “doktor” Petrač su nešto najbolje što imamo. I još sve to vodi zločinačka organizacija

Dinamo je u play-offu Lige prvaka 2011. godine igrao s Malmoom. Nakon 4:1 na Maksimiru jedva ste se izvukli u Švedskoj. Bilo je 0:2, Dinamo je zamalo ispao, a vi ste dobili crveni karton po kojem vas navijači dosta pamte. Skoro ste bili tragičar, sjećate li se toga?

Baš mi je drago da ste me to pitali, jer ja nisam tad o tome mogao pričati. Ta utakmica mi je došla u jako teškom periodu u karijeri. Želio me Arsenal, a Dinamo me nije pustio. Nikad nisam saznao zašto. Arsenal me pratio još otkad sam imao 15, 16 godina, baš su zagrizli. Ej, zove te Arsenal, klinac si, goriš da ideš. No, Dinamo me nije pustio. OK, ako me nisi pustio, što poštujem, onda očekujem barem malo poštovanja.

Ako sam u Dinamu igrao za X novaca, a tamo me čeka neusporedivo veća ponuda… Kao jako mladom igraču mi je to bilo jako teško progutati, nisam se znao nositi s tim. Mediji su stalno pisali o meni, o očekivanjima, o transferima, a nisam imao nikoga da me vodi kroz to. Da me izolira od toga i usmjeri me samo u nogometu.

Uoči te utakmice s Malmoom sam dobio informaciju da će me gledati Manchester City, a mi igramo utakmicu za povijesni plasman u Ligu prvaka. Imao sam silnu želju da se pokažem i onda se dogodio taj crveni karton. Uz aut liniju sam ušao visoko u frajera, pokosio ga i to je bilo to. Nije to opravdanje za moj potez, ali takvo je bilo psihološko stanje u kojem sam ja ušao u utakmicu. Bio sam pod ogromnim stresom.

Nakon toga su mi rekli da me City zbog toga nije uzeo, a sad se vi stavite u tu poziciju i pokušajte se s tim nositi. Meni je to bilo strašno teško. Na kraju smo prošli, a ja sam bio se osjećao kao krivac. Bio sam kritiziran, vrijeđali su me, a ti se kao dijete moraš izdići iz toga i naći snage da kreneš dalje.

U klupskom nogometu vas se najviše pamti iz Atletico Madrida, u kojem ste bili šest godina. Zanima me kakav je trener bio Diego Simeone?

O njegovoj veličini dovoljno govore njegovi rezultati. On je trener koji maksimalno očekuje od svojih igrača, ali i trener koji nije za svakog igrača, najviše u psihološkom smislu. Kad sam došao, prošao sam pripreme i vidio sam da nisam u prvom planu nego Juanfran, tadašnji španjolski reprezentativac.

Ja dalmoš, nervozan, sve me to ljuti, kad ja zapnem, sve mora biti tako. Zatražio sam sastanak i on me pozvao u ured. Rekao mi je ‘Može se nekad dogoditi da ćeš igrati, može se dogoditi da ćeš biti na tribini, a može se dogoditi da ćeš nakon toga igrati’. Ja sam mu rekao da ću se boriti, da sam spreman na sve, ali samo da želim da dobijem što zaslužim.

Na treninzima sam stvarno derao, pokazao sam karakter i eto prve utakmice – ja na tribini. Plati te netko silne milijune, a nema te ni na klupi. Druga utakmica, ja opet na tribini. Nervozan, na treninzima se bacam na glavu, ali vidim da nema reakcije. Nakon toga sam bio na klupi i ljutito zatražim opet sastanak.

Pitao sam ga u čemu je problem, da mi kaže zašto sam do svih ja na tribini. A on meni kaže ‘Od gore bolje vidiš kako igramo’. Sad u tom trenutku ne znam što da kažem čovjeku, ne znam da li me zafrkava. I prođe mi kroz glavu ‘A istina, bolje vidim teren s tribine nego s klupe’. Rekao mi je da nastavim dalje trenirati, da se trudim i da moram biti spreman kad dobijem priliku.

Nakon toga sam polako počeo igrati. Malo klupa, malo igram, malo tribina, malo igram… Nenormalne su to bile promjene i turbulencije, ali sam kasnije shvatio da je to radio sa svima. Treba mu jako puno vremena da stekne povjerenje u tebe, testira tvoj karakter, radnu etiku i sve živo. Brojni igrači to ne izdrže. Traže transfer ili ih on sam eliminira, a ja sam bio sve bolji i bolji na treninzima što mi je bilo teže jer sam se želio dokazati.

Simeone mi je nogomet pokazao iz nekog drugog kuta. Postao sam strpljiviji i smireniji i jako sam napredovao. Proveli smo uspješnih šest godina zajedno, rastali smo se na lijep način i ostali smo u dobrim odnosima.

Je li bio neki trenutak u Rusiji u kojem ste shvatili da biste mogli daleko?

Jest. Nakon što smo pobijedili Argentinu, Luka Modrić, Dejan Lovren i ja smo šetali oko jezera u kampu. Sjeli smo na jednu pješčanu plažu i počeli smo malo planirati. ‘Prošli smo grupu, majku mu, daj da nas malo poljubi pa da vidimo dokle ćemo dogurati’. Ideš korak po korak, ali osjećaš da si dobar. Tu smo prvi put počeli otvoreno o tome pričati. Svatko od nas je na toj plaži rekao što misli, podijelio svoja razmišljanja i tako je nekako krenulo.

Jedna od najvećih fotografija u povijesti hrvatskog sporta je ona vaša na kojoj ležite na zastavi na stadionu u Moskvi nakon pobjede protiv Engleske u polufinalu SP-u. Kako je došlo uopće do toga?

Tu zastavu sam uzeo od jednog čovjeka na tribini. To je bila čista emocija, pusta sreća. Toliko sam bio ubijen i potrošen od toga koljena da sam samo legao na tu mokru travu. Bilo je spontano, nisam se ja namještao. Eto, da me nisu uslikali, ne bi se to ni znalo. Nisam čovjeku vratio zastavu, valjda mi neće zamjeriti, ali je još čuvam kod kuće.

Sjećate li se finala s Francuskom? Kako ste ušli u tu utakmicu nakon svih onih produžetaka?

Suba ubijen, ja ubijen, svi su bili potrošeni. Mi smo u utakmicu ušli sa željom da ih zgazimo. U tunelu prije utakmice se osjetilo ne samo da nas respektiraju, nego da nas se čak i boje. Osjećala se ta energija neka. Bili smo jako rasterećeni jer smo već ostvarili ogroman uspjeh. Ono, ‘Zgaženi smo, ali sad ćemo zgaziti i vas’. Tako smo ušli, ali dobili su nas. Bili su bolji, zasluženo su nas dobili i to je to.

Onda onaj doček u Zagrebu. Ima strašno puno slika koje pamtim s toga. Još pred očima imam neke ljude, neke starije žene koje su držale zastave i koje su bile sretne zbog nas. Nevjerojatno se to stvari. Koliko ljudi je tih mjesec dana živjelo s nama, zaboravilo sve svoje probleme i traume i iskreno se veselilo s nama. Nikad to neću zaboraviti, to ostaje za čitav život.

Vi ste karijeru završili s 31 godinom, a Modrić igra na pragu 40. godine. Kako objašnjavate fenomen Luke Modrića?

Njegov put od početka do svega što je doživio u karijeru, svaki period njegove karijere ima svoje zašto. Ništa mu nije došlo preko noći, svaki centimetar tog filma koji živi je jedna velika žrtva i ogroman trud. Na stranu teren, o njegovom nogometnom znanju sve sve zna. Ali taj fokus, koliko je gladan, koliko želi pobijediti kad igra karte, igricu na mobitelu ili bilo što, to je nevjerojatno. Predodređen je da bude pobjednik i zato je najbolji na svijetu.

Ljude zanima kako to? Eto, tako. On ako ne ode ujutro na trening i ne odradi teretanu, misli da je nešto zapostavio. Zato je sa svakim uspjehom, a imao ih je koliko hoćete, bio još gladniji. I hoće još. Bog mu je dao zdravlja za koje se i sam pobrinuo, imao je malo i sportske sreće da nije imao ozljeda i kad se to sve zbroji, to je veličanstvena karijera.

Mislim da ljudi nisu zapravo ni svjesni njegove veličine. Da, gledamo ga svi na televiziji, na najvećim pozornicama, ali tamo se ne vidi njegova težina izvan nogometnih terena. Kakav je u privatnom životu, kako se odnosi s ljudima, reakcije ljudi kad ga vide. Kad prestane igrati, tek tad će većina ljudi postati svjesna o kakvom sportašu je riječ.

Jesmo li malo nerealni oko reprezentacije da stalno očekujemo velike rezultate na velikim natjecanjima?

Ne bih rekao da smo nerealni, široka je to tema. Moramo biti svjesni onoga što imamo i svojih kvaliteta, ali isto tako da će doći vremena da stvari neće ići kako smo zamislili. To ne znači da je sve katastrofa. Doći će vrijeme kad će doći novi igrači i kad će trebati više vremena da se stvori jedna nova momčad za duge staze.

Svi u Hrvatskoj su jako emotivni oko reprezentacije pa tako i reagiraju. I navijači i igrači i mediji. Biti nerealan i postaviti visoka očekivanja može biti i pozitivno i negativno. Jako je tanka ta linija. Možda nije loše što smo nekad, ‘ajmo reći, nerealni i tako si stvaramo pritisak da nešto moramo jer – možemo.

Zlatko Dalić je najuspješniji hrvatski izbornik i izbornik o kojem je bilo najviše podijeljenih mišljenja. Kako vi gledate na njegov lik i djelo?

On je u reprezentaciju došao u jako teškom trenutku i nije mu bilo lako. Za mene je on također najuspješniji hrvatski izbornik, ali njegov uspjeh ne može se gledati površno. On na svojem uspješnom putu nije bio sam. To je njegov uspjeh i uspjeh svih ljudi oko njega. Tu mislim i na sve igrače koje je vodio i na ljude u savezu.

Pripisati sve uspjehe i neuspjehe samo jednom čovjeku je pogrešno iako je on bio taj koji je u nekom trenutku morao donositi određene odluke. Kad to sve zbrojimo, onda dolazimo do svih tih velikih uspjeha i rezultata.

Što se kritika tiče, mediji imaju slobodu govora. On je postavio ljestvicu jako visoko, on je zaposlenik Saveza i on odgovara jedino onome tko je iznad njega u hijerarhiji. Kritike su dio posla kojim se bavimo, a mislim da se on s njima nosi jako dobro.

Foto: Hina