Afera Agrokor, gradnja LNG terminala te otvoreno jačanje vojnih potencijala u Hrvatskoj i Srbiji upućuju na činjenicu da se na području Hrvatske trenutačno vodi pravi geopolitički rat. U njemu sudjeluju tradicionalni globalni suparnici Rusija, SAD i Europska unija, dok u susjednoj BiH sve snažniji utjecaj ima osnažena Turska na čelu s islamističkim predsjednikom Tayyipom Erdoganom. Interes za područje jugoistoka Europe pokazuje sve moćnija Kina, ali i neki drugi prikriveni igrači.

Odgovor na pitanje na koje sve načine velesile pokušavaju nametnuti svoj utjecaj u Hrvatskoj i njezinu susjedstvu potražili smo kod nekoliko istaknutih hrvatskih analitičara – politologinje i analitičarke dr. sc. Jadranke Polović, vanjskopolitičkog analitičara i dugogodišnjeg dopisnika i diplomata u Moskvi Bogoljuba Lacmanovića, redovitog profesora na Fakultetu političkih znanosti i Veleučilištu VERN te stručnjaka za političku geografiju, geopolitiku i europsku sigurnost Vlatka Cvrtile te autora brojnih publikacija o međunarodnoj politici i geopolitici prof. dr. sc. Anđelka Milardovića iz Instituta za europske i globalizacijske studije.

Prema riječima Bogoljuba Lacmanovića, Hrvatska je danas „čvrsto i duboko“ u američkoj sferi utjecaja i, prema svemu sudeći, dugo se geopolitički na tom planu neće ništa mijenjati.

„Washington u Zagrebu ima učvršćene pozicije i ne vidim da bi neka druga velesila, poput Rusije ili Kine, mogla nametnuti ili izmijeniti sadašnju situaciju. Bilo je takvih ekonomskih projekata i prijedloga, ali je Washington takve planove u začetku energično zaustavljao. Washingtonu to nije bilo ni teško jer je Hrvatska jedna od najdiscipliniranijih, da ne kažem najposlušnija, članica NATO-a i Europske unije“, smatra Lacmanović.

Prema njegovim riječima, Moskva je svjesna da se Hrvatska neće i ne želi otrgnuti od američkog pokroviteljstva i partnerstva. „Rusija je svjesna da su dugoročni američki potezi i savezništva kroz europske institucije i NATO na temelju demokratskih zapadnih vrijednosti čvrsti i gotovo neraskidivi“, rekao je za Front Page Bogoljub Lacmanović.

Međutim, Hrvatska je kao dio Europe i punopravna članica Europske unije Rusiji postala zanimljivija „meta“, što je postalo vidljivo u sve većoj nazočnosti i spominjanju Rusije u raznim kontekstima, od financijskih – slučaj Agrokor, političkih u obliku čestih intervjua ruskog veleposlanika u Hrvatskoj u hrvatskim medijima pa i kulturnih, primjerice kao tijekom nedavnog nastupa Zbora Crvene Armije u Zagrebu. Dr. sc. Jadranka Polović smatra kako Washington, iako izgleda nezainteresiran, pozorno prati ruske poteze na jugoistoku Europe.

Ravnatelj Instituta za europske i globalizacijske studije (inges.com) prof. dr. sc. Anđelko Milardović kaže kako se namjere velesila prema jugoistočnoj Europi  mogu iščitati iz pojmova kojima se služe za to područje. Prema njegovim riječima, to se najviše odnosi na pojam „regija“ koji, naglašava, zapravo posve sadržajno i pojmovno odgovara pojmu „region“. „Regija je supstitut za prostor bivše Jugoslavije i zbog toga ovaj pojam, posebice u hrvatskoj javnosti, izaziva negativne konotacije. Draži mi je pojam ‘region’ jer se onda zna na što se misli”, ističe Milardović u razgovoru za Front Page dodajući kako se ovdje radi o „imaginarnoj geografiji“, odnosno pojmu kojega „ne možemo naći ni u jednom atlasu ili globusu, ali ga možemo naći u različitim diskursima“.

Odgovarajući na pitanje koje sve velesile trenutačno nastoje nametnuti ili provesti svoje interese u Hrvatskoj i kakvi su im interesi, redoviti profesor Fakulteta političkih znanosti i Veleučilišta VERN te stručnjak za političku geografiju, geopolitiku i europsku sigurnost Vlatko Cvrtila ističe kako je „Republika Hrvatska dio regionalnog geopolitičkog prostora, pa svi oni koji imaju posebne interese u regiji istodobno imaju i interese u Hrvatskoj“. Uz tradicionalne igrače – SAD, Rusiju, Njemačku, Veliku Britaniju i Francusku – tu je i jedan novi moćni igrač s Dalekog istoka – Kina, čiji su interesi više vezani uz gospodarske sadržaje, ali s jakom geostrateškom pozadinom. Osim njih, jak utjecaj na aktere u islamskim zajednicama u regiji imaju Turska, kao i neke arapske države“, rekao je Cvrtila.

Energija kao oružje

Utjecaj velesila manifestira se na više načina. Osim političkih, očiti su pokušaji širenja utjecaja putem energetskih projekata. Jedan od onih koji je shvatio da je energija jedan od najmoćnijih alata širenja utjecaja bivši je visoki dužnosnik KGB-a i ruski predsjednik Vladimir Putin koji je prepoznao važnost izvora energije u 21. stoljeću za globalno pozicioniranje, što nije čudno s obzirom na to da je Rusija, osim prostorno, bogata ključnim energentima, naftom i plinom, naglašava Polović i dodaje kako Putinovu energetsku politiku u posljednje vrijeme osjeća i Hrvatska.

“Danas svjedočimo geopolitičkom srazu Zapada i Rusije na području Balkana ili jugoistočne Europe koji se postupno profilira u sukob interesa velikih sila koje svoj utjecaj na države regije odmjeravaju preko diplomacije, krupnih investicijskih i konfrontirajućih infrastrukturnih energetskih projekata, ali sve češće i kroz projekciju vojne moći. Osobito je globalna financijska kriza 2008. potaknula ruska ulaganja, što je nesumnjivo pridonijelo širenju njezina utjecaja”, kaže kolumnistica portala Geopolitika Jadranka Polović.

Ona smatra da danas postoje dva glavna aspekta „malignog ruskog utjecaja“ u srednjoj i istočnoj Europi. Prvi je ekonomski koji je usmjeren prema važnim strateškim gospodarskim i energetskim sektorima i sektoru nekretnina, financijama i medijima Zapadnog Balkana, pa i Hrvatske, kojima ruske korporacije ovladavaju koristeći se slabostima ekonomskih sustava ovih zemalja. „Drugi je politički koji je usmjeren prema podrivanju političkog sustava tako da potiču političke podjele i pružaju podršku populistima, euroskepticima i političkim strankama nacionalističke orijentacije, kao i ‘simpatizerima’ Rusije. To čak i nije teško jer liberalne vrijednosti koje Zapad pokušava posijati na ovim prostorima sve češće postaju sporna stavka koja jača otklon građana od zapadne politike“, kaže Polović. Naglašava kako je Rusija 2000. promijenila svoj vanjskopolitički pristup.
“Svoju prisutnost u regiji Rusija širi već više od dva desetljeća, u prvom redu preko investicijskih i energetskih projekata. Glavni ruski adut je energetska ovisnost svih zemalja Balkana o ruskim energentima, zbog čega su ruske naftne kompanije u vrijeme visokih cijena sirovina u međunarodnoj trgovini diktirale cijene u ovom tržišnom segmentu te imaju snažan utjecaj na lokalne slabe i nekonkurentne ekonomije”, objašnjava Polović.

Bogoljub Lacmanović pak spominje primjere iz kojih se vidi kakvu moć ima SAD u pojedinim državama te kakve posljedice snose političari i državnici koji se usprotive  strateškim globalnim planovima SAD-a. Ipak, dodao je, u nekim slučajevima Amerikanci partnerima znaju progledati kroz prste.

„Što se tiče stalnog naglašavanja opasnosti od energetske ovisnosti Hrvatske i EU-a o Rusiji, mislim da je to jedan izvanredan propagandni potez SAD-a kako bi  izbacio svog tradicionalnog ekonomskog konkurenta s europskog tržišta i u ovom trenutku uz ostalo osigurao prodaju svog tlačenog plina na Starom kontinentu. Uostalom, političke optužbe ili grijesi Kremlja kojima Washington obrazlaže posljednjih godina uvođenje raznih ekonomskih sankcija protiv Rusije samo su povod i ‘oblatna’ kojima se prikrivaju stvarni razlozi i ciljevi tih sankcija, a to su ekonomsko slabljenje i ponovno bacanje Rusije na koljena koje bi moglo dovesti do uklanjanja Putina s vlasti“, smatra Lacmanović i podsjeća kako to pojedini američki kongresnici povremeno i otvoreno govore.

„Što se tiče Hrvatske, ona je uvijek  kupovala ruski plin, bilo direktno ili preko posrednika. No  ta činjenica nije nikad naštetila čvrstini odanosti Hrvatske Sjevernoatlantskom vojnom savezu. Uostalom, Rusija već desetljećima isporučuje Europi od 35 do 40 posto njezinih godišnjih potreba plina. Ali zbog takve prilično velike kupnje i potrošnje ruskog plina ni  Njemačka ni ostale države članice EU-a nisu mijenjale i ne mijenjaju  svoju savezničku politiku i odnose sa SAD-om“, objašnjava Lacmanović.

Da SAD u nekim slučajevima popušta saveznicima u energetskoj politici  Jadranka Polović dokazuje primjerom iz Hrvatske. „Rusija je osigurala svoju nazočnost u Hrvatskoj jednim velikim poslovnim projektom uz posredovanje vodećih ljudi Prvog plinarskog društva (PPD)“, rekla je dodajući kako je vijest o tome u javnosti ostala bez većeg odjeka. „Naime, nakon što je sklopljen desetogodišnji ugovor ruskog Gazproma i hrvatskog  PPD-a o isporuci plina Hrvatskoj do 2027. godine, posao u kojem je posredovao Ivan Vrdoljak, bivši čelnik HNS-a, postalo je sasvim jasno da je Gazprom prvi put nakon 2010. godine vratio ulogu ključnog dobavljača plina za Hrvatsku. Inače, dodaje Polović, Rusija povećava proizvodnju plina i plinskih isporuka u Europu, a rast u 2017. godini rekordan je u posljednjih 25 godina.

Prof. Cvrtila smatra da Hrvatska spada u skupinu europskih država koje nisu toliko energetski ovisne kao neke čiji je energetski sektor bio ovisan o ruskim energentima u vrijeme istočnog bloka i Sovjetskog Saveza. No, dodaje, to ne znači da se Hrvatska ne nalazi u središtu nekih geopolitičkih igara koje u pozadini imaju i utjecaje u energetskom sektoru.

Prema tumačenju nekih medija, veća nazočnost Rusije u Hrvatskoj znak je da Moskva prebacuje težište sa svog prirodnog saveznika Srbije na Hrvatsku. Lacmanović se s takvim tvrdnjama ne slaže. „Rusija će, kao što sam već rekao, i dalje težiti uspostavljanju normalnih međudržavnih odnosa s Hrvatskom  i neovisno o tom cilju istovremeno nastaviti svoje djelovanje  prema Srbiji kako bi tamo sačuvala političko raspoloženje službenog Beograda protiv ulaska zemlje u NATO.“ Podsjeća kako je Rusija i tijekom rata vodila politiku uravnoteženih odnosa prema Zagrebu i Beogradu i upozorava na nekoliko manje poznatih činjenica.

„Podsjetio bih na tri činjenice. Prvo, Rusija je prije SAD-a priznala hrvatsku državu. Drugo, kada je Zapad 1994. zaprijetio Hrvatskoj sankcijama, Rusija je tada sklopila s hrvatskim brodogradilištima ugovor o gradnji deset brodova i uplatila  akontaciju od 300 milijuna dolara. I treće, zahvaljujući ruskom glasu Hrvatska je  2007. postala nestalna članica Vijeća sigurnosti UN-a iako je u Kremlju bilo sumnjičavih koji su tvrdili da će Hrvatska, bez obzira na to o čemu je riječ, uvijek glasovati onako kako kaže Washington. Tako je i bilo iako je Washington svoj glas dao Češkoj, a ruski glas presudan što je Hrvatska postala nestalna članica Vijeća sigurnosti“, kaže Lacmanović.

Dvije Europe

Uz ova tradicionalna nadmetanja za prevlast i očuvanje svojih globalnih interesa, u ovome trenutku događaju se i nova geopolitička preslagivanja u kojima inicijativu ima Washington, a koja izravno utječu na budućnost Hrvatske. Naime, SAD nakon dolaska Donalda Trumpa na čelo države vodi sasvim novu politiku prema Europi. Ta politika započela je Trumpovim otvorenim kritikama EU-a, Njemačke i kancelarke Angelu Merkel. Ovakva politika Washingtona poklapa se s, po nekima slučajnim, a po nekima dobro planiranim, izlaskom Velike Britanije iz Europske unije.

Lacmanović upozorava da se nova politika Washingtona najjasnije  može vidjeti na primjeru Poljske, koja se sve snažnije protivi politici Bruxellesa i izražava liderske ambicije. „Nakon Brexita, ulogu produžene ruke Amerike na europskom kontinentu preuzela je Poljska. Ona ima i veće ambicije, želi politički biti al pari  s Njemačkom i Francuskom. Želi biti lider Nove Europe i u tome ima podršku SAD-a jer je najglasniji pobornik tijesnih odnosa EU-a s Washingtonom. Poljska je ta koja uz tri baltičke državice (Litvu, Latviju i Estoniju) čvrsto drži EU u „američkom koritu“. Tu ulogu, dodao je, Trump je povjerio Poljskoj za proljetnog jednodnevnog  posjeta Varšavi.

„U međuvremenu Poljska je nakon Rusije zaoštrila odnose i s Njemačkom od koje sada zahtijeva odštetu za razaranja u Drugom svjetskom ratu iako su se te odštete odrekli 1954. u korist Istočne Njemačke. Nijemci su  taj zahtjev energično odbili. Na površinu izlaze „stari računi“ jer Poljaci drže da su ih u „sendviču“ između te dvije zemlje Rusi i Nijemci kroz povijest gušili i sprječavali  da Poljska postane značajna europska država i da na Starom kontinentu dobije mjesto koje joj po prostoru, potencijalu i broju stanovnika pripada.

Jedan od načina da poveća značenje svoje međunarodne uloge svakako  je projekt Tri mora. To je poljska inicijativa i ona nije nova. Taj projekt rođen  je između dva svjetska rata za vladavine diktatora Jozefa Pilsudskog, a klice tog projekta sežu do srednjeg vijeka i vremena kada je Poljska zajedno s Litvom tvorila veliku državu zvanu Pospolita. S pomoću projekta Tri mora Poljska želi osigurati svoju posebnu poziciju u Novoj Europi. A to je terminologija koju su uveli Amerikanci nakon 2000. godine kada Washington dijeli  Europu na Staru – zapadnu i dekadentnu i Novu – istočnu i progresivnu“, rekao je Lacmanović.

Odnosi SAD-a i Rusije posebno su se intenzivirali nakon dolaska predsjednika Donalda Trumpa na čelo SAD-a. Taj odnos, čini se, odigrava se na dvije razine i zbog toga zbunjuje mnoge građane, ali i analitičare. S jedne strane SAD  nastavlja staru politiku plašenja saveznika ruskim namjerama i odlučno provodi strategiju zaokruživanja Rusije širenjem NATO-a, dok s druge strane svjedočimo svojevrsnom zatopljavanju odnosa prezentiranom u srdačnim susretima Trumpa i Putina. No, američka politika prema Rusiji nije do kraja jedinstvena i usklađena. Dokaz za to su snažni napadi na  američkog predsjednika koje predvode mediji i eksponenti vjerni  administraciji bivšeg predsjednika Baracka Obame, poznati pod nazivom „deep state“ ili duboka država, koja drži kurs zaoštravanja odnosa s Rusijom i svakodnevno optužuje Trumpa da mu je Rusija pomogla da pobijedi na predsjedničkim izborima.

Jedan od primjera zatopljavanja Washingtona i Moskve vidi se u  načelnoj suradnji  u borbi protiv terorizma i Islamske države.  Drugo, i Putin i Trump zagovornici su snažne Rusije, odnosno Amerike, što ih je učinilo metama medija i političara pod kontrolom moćnih „globalista“ i zagovornika „država bez granica“.

Što se tiče geopolitičke situacije u svijetu nakon dolaska Donalda Trumpa u Bijelu kuću, Lacmanović smatra kako je „malo vjerojatno da on želi i, što je još važnije, da on može mijenjati američku vanjsku politiku ili korigirati doktrinu koju je postavio bivši ministar obrane Paul Wolfowitz pod nazivom Projekt Amerika za 21. stoljeće. Unatoč tome što se ne slaže s američkom na izborima poraženom elitom, Trump  već gotovo  godinu dana ispunjava odluke te elite kako bi sačuvao vlast i spriječio pokretanje impeachmenta zbog navodne povezanosti s Putinom i Kremljom.  Trump još nije uspio potpuno formirati vlastitu administraciju u kojoj i dalje sjede Obamini ljudi. Praktički Trump dijeli vlast s tom „deep state“ elitom. Upravo ta „duboka država“ ne dopušta Trumpu da se sreće i makar usput razgovara s Putinom, a kamoli da sjedne s njim za stol i pregovora o rješavanju sirijske i ukrajinske krize ili drugih bilateralnih neriješenih sporova i pitanja“, smatra Lacmanović.

Zbog novih znakova zatopljavanja odnosa Moskve i Washingtona u nekim domaćim medijima pojavila su se i mišljenja kako bi Hrvatska mogla postati žrtva geopolitičke trgovine u kojoj bi Washington Rusiji mogao prepustiti širenje utjecaja na području jugoistočne Europe. Radi li se o medijskom spinu ili nečem drugom, pitali smo Lacmanovića.

„Ne vidim razloge zbog kojih bi se to interesa SAD odrekao svog utjecaja i vojno-političke prisutnosti na Zapadnom Balkanu. Takav ‘bazar’ kosio bi se s njihovim projektom Amerika za 21. stoljeće i politikom očuvanja njihove dominantne uloge u svijetu, odnosno borbe za očuvanje monopolarnog svijeta“, tvrdi Lacmanović dodajući kako je ta politika već narušena  izlaskom Kine i Rusije na svjetsku scenu kao dviju globalnih sila nezaobilaznih u rješavanju međunarodnih pitanja.

Prema njegovim riječima, trenutačno svjedočimo obnovljenim zategnutim hladnoratovskim odnosima između Washingtona i Moskve. „Štoviše, ti se odnosi iz godine u godinu zaoštravaju za oktavu više i postaju sve opasniji za mir u svijetu. Na međunarodnoj sceni danas dominira američko-ruski hibridni rat.  Iako u Washingtonu dobro znaju da im je  po dostignutom vojnom i ekonomskom potencijalu danas glavni geopolitički i strateški suparnik, a u budućnosti SAD-u je najopasniji protivnik Kina, a ne Rusija“, kaže Lacmanović i dodaje kako Amerikanci u hibridnom ratu demoniziraju Putina iz dva razloga.

„Putin je prvi javno digao glas protiv američke hegemonije u međunarodnim poslovima, a u borbi za višepolarni svijet uspio je uključiti Kinu, Indiju, Brazil i Južnoafričku Republiku i formirati BRICS koji iz godine u godinu, korak po korak, povlači poteze koji ograničavaju politički i ekonomsko-financijski monopol SAD-a u svijetu. Drugi je razlog što prema Kini kao budućem glavnom vojno-političkom  konkurentu i protivniku  SAD danas ima samo pristup s mora. Rušenjem Putina i eventualnim vraćanjem  Rusije u stanje koje je bilo u vrijeme Jeljcina SAD bi mogao dobiti veliki kopneni pristup kineskim granicama i Peking bi se po zamisli pentagonskih stratega u tom slučaju našao u američkom „sendviču“.

Širenje utjecaja putem bankarskih investicija

Ekonomija i strateška  ulaganja nacionalnih ili „privatnih“ banaka drugi su veliki alat velikih sila za širenje svog utjecaja. U Hrvatskoj je u posljednje vrijeme najvidljiviji utjecaj Sberbanke, koja je nakon kupnje austrijske Volksbanke na velika vrata ušla u velike poslove u Hrvatskoj, među kojima je najpoznatiji kredit od milijardu kuna posrnulom Agrokoru.  Jadranka Polović smatra da ovo pitanje nadilazi uobičajen poslovni odnos kreditora i dužnika.

“Što se tiče tzv. Zapadnog Balkana, ruske su investicije vrlo ozbiljno ušle u bankarski sektor regije, 2013. godine, kada je najveća komercijalna banka u Rusiji Sberbank grupacija, većinski u državnom vlasništvu, preuzela austrijsku Volksbank  nakon čega je, unatoč sankcijama Zapada, uslijedio porast ekonomskih aktivnosti ruskih kompanija u regiji. Osiguravajući tvrtkama u regiji kreditne aranžmane pod uvjetima povoljnijim od zapadnih financijskih institucija, Sberbank je znatno ojačala ruski utjecaj na Balkanu. Nadalje, ruske su kompanije snažno zastupljene u petrokemiji, posebno u Bugarskoj, Srbiji i u BiH u Republici Srpskoj“, ističe Jadranka Polović.

Prof. Cvrtila smatra da, iako je Rusija u posljednje vrlo zainteresirana za rješavanje krize koncerna Agrokor, što se može protumačiti kao nastojanje širenja svoga utjecaja kroz gospodarske i dužničke aspekte, to ne znači da Washington sve to samo mirno promatra. „To što predsjednik SAD-a rijetko spominje ovu regiju, to ne znači da je došlo do značajne promjene politike koja bi omogućila u konačnici veći utjecaj Rusije. Upravo suprotno, SAD će činiti sve kako bi taj utjecaj ograničio jer je prostor jugoistočne Europe označen prostorom natjecanja za utjecaj i stjecanje moći, pa se teško može dogoditi odustajanje jedne od sila i dobrovoljni izlazak iz igre”, zaključuje prof. Cvrtila.

Njemačka jedan od glavnih krivaca trenda iseljavanja iz Hrvatske

Od europskih igrača, gospodarski, pa time i politički utjecaj u Hrvatskoj, uspjela je nametnuti Njemačka, dodaje Polović. Prema njezinim riječima,  osim ekonomskih, Berlin taj utjecaj pokušava širiti i nametanjem svjetonazorskih pitanja koja su u suprotnosti s tradicijom i kulturom pojedinih zemalja, a što je posebno vidljivo u Hrvatskoj.

“Njemačka je svojom politikom i  utjecajnom pozicijom u posthladnoratovskoj Europi snažno otvorila prostor njemačkom investicijskim kapitalu, koji je u protekla dva desetljeća ovladao istočnom i jugoistočnom Europom. Inzistirajući na paradigmi privatizacije, liberalizacije i deregulacije, njemački je kapital vrlo egoistično iskoristio postojeće materijalne resurse ovih zemalja tako da je stvorenu vrijednost zapravo preusmjerio prema zemlji matici, ne vodeći uopće računa o potrebi razvoja ovih zemalja”, smatra Polović koja u Njemačkoj vidi jednog od glavnih krivaca trenda iseljavanja iz Hrvatske. Štoviše, Njemačka je nametanjem tvrdog neoliberalizma zapravo vrlo odgovorna za urušavanje društva u zemljama europske periferije”, tvrdi Polović.

Iz iskustva znamo da kada različiti interesi velesila dođu u sukob, jugoistok Europe postaje bure baruta. S obzirom na očita nastojanja Rusije za većim utjecajem u regiji, procjene o mogućnosti slabljenja ili urušavanja EU-a nakon Brexita te izjave nekih bivših američkih obavještajnih i vojnih dužnosnika o mogućim promjenama granica u susjednim zemljama, uključujući tu i slučaj Agrokor, do pojačanog naoružavanja (Hrvatska, Srbija) i najava uvođenja vojnog roka u Hrvatskoj, opravdano je zapitati se je li moguć uvod u neki novi sukob i mijenjanje granica na prostoru država bivše Jugoslavije te mogu li svi navedeni faktori i interesi velesila dovesti do nekog novog ratnog sukoba na jugoistoku Europe?

Lacmanović smatra da su pretpostavke hoće li i može li  doći do novih  oružanih sukoba na prostoru bivše Jugoslavije zasad u „domeni spekulacija“, ali da se one ne mogu a priori odbaciti. „Dugoročno gledano, sudbina makedonske države još je neizvjesna, ali neizvjesna je i sudbina ideje stvaranja Velike Albanije koju Tirana povremeno podgrijava. Strasti naroda  u Bosni i Hercegovini nisu se stišale.

Nakon što je SAD uspio da bez referenduma uključiti Crnu Goru u NATO, Srbija će biti pod snažnim pritiskom Washingtona i EU-a da odustane od svog plana da bude članica Europske unije i istovremeno sačuva status vojno neutralne države. Zajedno, sva ta otvorena pitanja pružaju plodno tlo za djelovanje stranih specijalnih službi i eventualno izazivanja novog kaosa“, rekao je Lacmanović za Front Page.

„Rusija se ne protivi da Srbija, BiH ili Makedonija uđu u EU, ali će se protiviti njihovu ulasku u NATO. To je njihov principijelan stav zbog kojeg Moskva neće zaratiti, ali se već nekoliko godina opasno produbljuje nepovjerenje između Moskve i Washingtona. Kao primjer uzmimo samo jednostrani američki izlazak iz Sporazuma o proturaketnoj obrani i zatim američko postavljanje proturaketne obrane u Rumunjskoj i Poljskoj.“

Jadranka Polović drži da su “indikatori zaoštravanja sigurnosnih prilika na zapadnom Balkanu vrlo brojni i sasvim očiti: narušeni odnosi, otvorena neprijateljstva i sporenja između zemalja regije (Hrvatska – Srbija; Hrvatska – BiH; Srbija – BiH; Srbija – Kosovo; Makedonija – Kosovo – Albanija); naoružavanje Hrvatske u okviru NATO-a i Srbije uz pomoć Rusije; uvođenje vojnog roka u Hrvatskoj, samo su neki od pokazatelja mogućih uzroka novih sukoba na prostoru regije. Međutim, ovako složeno stanje na prostoru regije izazvano je ne samo djelovanjem „domaćih“ političkih snaga već ponajprije utjecajem zainteresiranih izvanjskih aktera – od SAD-a, Velike Britanije, Njemačke do Turske i Rusije. Osim sve većeg sudaranja interesa SAD-a i Rusije, snažan sigurnosni izazov regiji je i  narastajuća islamizacija prostora Bosne i Hercegovine, Sandžaka, Kosova, prostora zapadne Makedonije kao i istočnog dijela Crne Gore. Iako se o tome ne govori pretjerano, ovaj proces je otvoreni izazov ne samo za Srbiju već i za Hrvatsku”, upozorava Polović.

„S obzirom na to da se regionalni odnosi nisu u potpunosti stabilizirali“, smatra prof. Cvrtila, „vanjski akteri nastoje smanjiti djelovanje konfliktnih čimbenika kako bi se mogli uspostaviti uvjeti za različite oblike nekonfliktne suradnje, što u konačnici može djelovati pozitivno na razvoj regionalnih odnosa. Kad govorimo o Hrvatskoj, članstvo u NATO-u i EU-u određuje i njezine politike koje su u okvirima interesa tih država. Ipak, možemo reći da su vidljiva nastojanja dviju velikih sila, SAD-a i Rusije, za utjecajem na hrvatsku politiku i ekonomiju, što će se nastaviti i u bližoj budućnosti”, predviđa prof. Vlatko Cvrtila.

Dvije hrvatske vanjske politike

Svi naši sugovornici slažu se u jednom: Hrvatska se u tom novom geopolitičkom preslagivanju i pozicioniranju velesila,  kao i mnogo puta do sada u povijesti, ponovno ne snalazi.

„U ovim geopolitičkim previranjima, Hrvatska, nažalost, nema strategiju“, ističe Milardović. “Naša vanjska politika funkcionira po načelu podražaja i reakcije. Nema koncepta. I ne samo to“, naglašava Milardović, „u Hrvatskoj vlada abnormalna situacija da ima tri ministra vanjskih poslova – predsjednicu, ministra vanjskih poslova i premijera. Njih troje ne mogu se dogovoriti ni o čemu – a posljedice njihovih taština plaćamo svi mi.

Razlozi nedostatka jedinstvene vanjske politike leže u interesima ‘skupina’ koje svaki od njih predstavlja. Prema njegovim riječima, iza predsjednice stoje Trilaterala i NATO, iza Plenkovića Bruxelles, a iza trećega – ‘netko’.  “Čude me sponzori koji blagonaklono gledaju hrvatsku vanjsku politiku kao ‘dibidus politiku’ koja ima tri šefa i tri vanjskopolitička okvira”, ogorčen je Milardović. Ne isključuje mogućnost da je stanje u kojem se danas nalazi Hrvatska samo jedan primjer iz „teorije slabe države“ na tragu Marxove teze o odumiranju države. „Takve teorije u pravilu dolaze iz središta moćnih država i nikada se ne odnose na jake države, poput Rusije, Njemačke itd., nego samo  na manje i srednje države koje se ciljano dovode u stanje ‘slabih država’ i postaju  ‘lak plijen’ velikih igrača“, dodao je.

Ova slabost domaćih političkih lidera očituje se u odnosu prema Europskoj uniji, a posebno prema Sjedinjenim Američkim Državama, u čijoj vanjskoj politici aktualnih previranja između predsjednika Donalda Trumpa i  naslijeđene administracije u obliku „duboke države“ prevladava “mješovito kombinirano stanje“ koje će se, predviđa Milardović, s vremenom iskristalizirati. “Trump neće dopustiti da mu Obamin kadar vodi vanjsku politiku.“

Milardović smatra da će dolazak veleposlanika Roberta Kohorsta, koji je zamijenio  „Obaminu“ veleposlanicu Julietu Valls Noyes, pokazati pravo lice Vlade i stranaka.

“Svi će oni ići na poklon u Buzin“, uvjeren je Milardović. „Većina će, nažalost, tamo ići po upute za djelovanje, a neće koristiti vlastiti mozak i doći s prijedlogom naše koncepcije. To znači da će se samo pokloniti i čekati domaće zadaće”, dodao je Milardović No, Hrvatska nije jedini primjer „slabe države“ koja ima problem nedostatka državnika. “Cijela Europa ima posla s ‘GMO državnicima’. Za razliku od pravih državnika koji gledaju deset godina unaprijed, oni gledaju samo na dvije godine mandata koji je pred njima, a onda ih hvata panika što će biti s njima. Zato kod nas nema pomaka”, ističe Milardović. Kaže kako ne vidi skori izlazak Hrvatske iz takvog stanja jer će osoba koja bi i mogla biti državnik teško isplivati i izbjeći “GMO stroju”.  „Ako mu se netko i otme, ne može se oduprijeti medijskoj kampanji u kojoj ga srežu u startu”, zaključuje prof. dr. sc. Anđelko Milardović iz Instituta za europske i globalizacijske studije (www.inges.com).

Jadranka Polović  smatra kako je hrvatski premijer Andrej Plenković otvoreno  proturuski orijentiran, dok predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, koju mnogi drže kao proamerički orijentiranu, zapravo sve više vodi politiku vještog balansiranja između dviju najutjecajnijih svjetskih sila, SAD-a i Rusije. “Inicijativa Tri mora ima podršku američkog predsjednika Trumpa i mnogi je vide kao američki sanitarni kordon prema Rusiji. I slučaj propasti Agrokora zapravo je geopolitičko pitanje zbog sumnji da je Moskva imala jasnu strategiju ovladavanja velikim dijelom hrvatskog gospodarstva”, smatra Polović. Što se tiče širenja američkih interesa drugim sredstvima, ono je vidljivo na primjerima vlasničke strukture hrvatskih medija.

“Gotovo istovremeno s izbijanjem afere Agrokor, United Group, američki investicijski fond KKR koji je u jugoistočnoj Europi prisutan i kao vlasnik televizije N1, postaje vlasnik Nove TV, ali i slovenskog POP TV-a. Treba reći da u vlasničkoj strukturi ovog fonda dominiraju najpoznatije američke banke Morgan Stanley, Merrill Lynch i Bank of America, ali i jedno ime – bivši šef CIA-e David Petraeus. Spomenute TV kuće svakako će imati snažan utjecaj na kreiranje javnog mnijenja u regiji zbog čega je moguće zaključiti da na kupnju nisu utjecali isključivo ekonomski motivi”, ističe  Jadranka Polović.
Ekonomski „slaba Hrvatska“ danas je žrtva dezorijentiranosti i nejedinstva državnog vrha. Bogoljub Lacmanović smatra da u Hrvatskoj danas imamo situaciju u kojoj je „premijer Andrej Plenković čvrsto uz Bruxelles“, a kod predsjednice vidimo „pokušaj formiranja vlastite vanjske politike“. Spominje podatak koji je promaknuo široj javnosti, da o njezinoj potpori politici Tri mora nigdje nije bilo  javne diskusije te da je „dobila ulogu“ u tom projektu tijekom posjeta američkog potpredsjednika Joea Bidena Zagrebu.

„Do promjene hrvatske vanjske politike može doći jedino ako svoj međunarodni položaj i vanjsku politiku promijeni EU. Međutim, Europska unija nije iskoristila šansu, a čini se i ne želi postati samostalni subjekt u međunarodnoj areni u kojoj procesi postupno vode stvaranju višepolarnog svijeta. Ako se eventualno opredijeli za takvu politiku, to će joj ići teško jer je podijeljena na tzv. Staru i Novu Europu  u kojoj je potonja politički čvrsto vezana uz Washington“, zaključio je Lacmanović.

* Tekst je izvorno objavljen na portalu FrontPage.hr 17. lipnja 2018.