Puno je energije i truda srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić uložio u svoju političku preobrazbu kako bi od zadrtog radikala i potrčka tamošnjih političara koji su provodili velikosrpsku politiku postao prihvatljiv zapadnim krugovima. U jednom trenutku se činilo da je u tome i uspio. Pronašao je nekoliko europskih lidera koji su ga rado primali i ponekad hvalili njegove poteze.

I u samoj Srbiji je u početku bilo dosta onih koji su u njemu gledali vođu koji će tu zemlju izvući iz gliba u kojem je zapela zbog sankcija, izoliranosti, odbijanja suočavanja s ratnim zločinima te odnosa prema Kosovu.

I on sam je pridonio tim očekivanjima predstavljajući se, preko sebi podređenih medija, kao političar koji  ima snage urediti stanje u zemlji, podići standard stanovništva i uz zadržavanje bliskih odnosa s Rusijom priključiti Srbiju Europskoj uniji. No, kako vrijeme prolazi, a Vučić je na vlasti, najprije kao premijer, a sada kao predsjednik, sve je manje onih u samoj Srbiji koji vjeruju da će to biti u stanju. Istina, još ima dosta visoku potporu u biračkom tijelu, ali raste i broj onih koji su razočarani njegovim postignućima.

Prije dva dana u Beogradu je protiv njega održan i prosvjed  pod nazivom „Stop krvavim košuljama“. Okupio je nekoliko tisuća ljudi, a povod je bilo premlaćivanje jednog oporbenog čelnika metalnim šipkama. Sa skupa je Vučiću poručeno da će morati razmisliti koliko glava će morati razbiti da bi ostao na vlasti. Nošeni su i transparenti koji su upućivali na represiju koju njegova vlast provodi prema svojim političkim suparnicima.

Od ranije ga se pak optužuje kako preko svoje stranke uspostavlja kontrolu nad svim vidovima života gušeći medije dok korupcija nesmetano cvjeta, a kriminal poprima zaista neviđene razmjere. Obračuni mafijaških klanova s ubojstvima u sačekušama ili na ulici postali su dijelom tamošnje svakodnevice.

Sve je još nekako i funkcioniralo dok je Vučić razjarivao svoje pristaše govoreći u raznim prigodama loše o Hrvatskoj, koja mu je omiljena tema, te o drugim narodima s jugoistoka Europe, posebice o Crnoj Gori, a Kosovo da i ne spominjemo. Volio je prijetiti, upućivati uvrede, a kako bi izazvao verbalni učinak kod onih koji ga podupiru, nerijetko se služio i lažima koje su naknadno razotkrivene.

No, cijela ta piramida se počela urušavati kada je s izvikivanja demagoških floskula trebalo prijeći na konkretne političke učinke, dakle, kada je nekim dogovorom ili političkim sporazumom trebao ostvariti vidljiv pomak za zemlju kojoj je na čelu, čime bi potvrdio političku snagu s kojom se razmeće.

Prije nekoliko mjeseci javno je obznanio kako je njegov plan podjela Kosova, pri čemu bi Srbiji pripao sjever te države, dok bi Kosovo, što nije rekao ali se podrazumijevalo, zauzvrat dobilo Preševsku dolinu. Vučić je govorio da su i kosovski vođe iz Prištine prihvatili taj prijedlog (čini se kako su se vodili razgovori na tu temu), a mahao je i navodnom međunarodnom potporom. Srbima je objašnjavo kako su Kosovo ionako izgubili pa bi bilo dobro da dobiju barem taj dio jer će inače od Albanaca „za 40 godina braniti Vranje“. U početku se kroz njemu odane medije to predstavljalo kao gotova stvar. Danas je jasno kako od svega toga nema ništa.

Većina europskih država je odbacila takav prijedlog, među njima i Hrvatska, jer je napravljen s predumišljajem. Ideja mu je, za pretpostaviti je, bila da se najprije po etničkim granicama podijeli Kosovo, a iza toga po istom načelu BiH – pripajanjem srpskog entiteta, a na kraju bi se vjerojatno slično učinilo i sa sjeverom Crne Gore. Da bi poraz bio potpun, poslužila je situacija oko primanja Kosova u Interpol. Nakon što Priština u tome nije uspjela, u Beogradu je zavladalo slavlje, a Vučić i njegovi pobočnici hvalili su se svojim međunarodnim vezama pomoću kojih su to ostvarili.
Nedugo potom Kosovo je u znak političke odmazde povećalo carine za 100 posto na svu robu iz Srbije. Vučić je govorio da će taj problem brzo riješiti, međutim, do danas se to nije dogodilo.

Balon od srbijanske diplomatske moći brzo se ispuhao, a iz Prištine su hladno uzvratili i na prijetnje iz Beograda kako će možda i vojsku upotrijebiti. „Srbija se ne usuđuje poslati vojsku na Kosovo. Dovoljan je samo jedan američki vojnik. SAD će nas u takvim situacijama podržati“, uzvratili su. Tako je razgolićena Vučićeva bahatost iza koje nije stajala realna snaga, i to počinje dolaziti na naplatu. U vezi s Kosovom, koje je htio dijeliti, zamjerio se i još ekstremnijim krugova od njega, poput nekih episkopa, koji su ga optužili i za izdaju.

Kako bi vratio malo samopouzdanja i ponovno se svojim pristašama predstavio kao lider koji brine o sudbini srpstva valja očekivati neki njegov novi govor u kojem će bijes zbog najnovijeg neuspjeha pokušati preusmjeriti na nekog drugog susjeda. Po svemu sudeći to će biti Hrvatska, iako nije isključena ni Crna Gora. Vučićev je problem što se ti govori u kojima uvijek iznova nariče nad time što Srbija valjda nije u onim granicama kakve je krojio zajedno sa haaškim osuđenicima, Vojislavom Šešeljem iz čije stranke je iznikao i Miloševićem, kojemu je bio ministar informiranja, više zapravo nikoga ne tiču.

Toliko puta je već posegnuo za tim demagoškim sredstvom da je od izlizanosti izgubilo na značenju. Ono što mu predstoji je suočavanje s onima koji su ga temeljem datih obećanja i doveli na vlast, radi čega mnogi ne bi htjeli biti u njegovoj koži.