VELIKI INTERVJU S DALIJOM OREŠKOVIĆ: Andrej Plenković treba dati ostavku, Dražen Jelenić me razočarao, nemam povjerenja u Ivana Turudića i Đuru Sessu, moj svekar Slaven Letica ponosan je na mene

VELIKI INTERVJU S DALIJOM OREŠKOVIĆ: Andrej Plenković treba dati ostavku, Dražen Jelenić me razočarao, nemam povjerenja u Ivana Turudića i Đuru Sessu, moj svekar Slaven Letica ponosan je na mene

Dalija Orešković izabrala je odličan tajming za ulazak u politiku. Na lijevoliberalnoj sceni otvara joj se veliki prostor koji je nastao slabljenjem SDP-a. Za razliku od Živog zida, koji izaziva zazor i kod velikog dijela birača koji želi radikalne promjene, Dalija Orešković je novo lice koje daje sigurnost biračima da neće biti avanturističkih eksperimenata. Predsjednica novoosnovane stranke Start otvorena je prema medijima i ne postavlja uvijete prije razgovora, što je postala nesnošljiva praksa u hrvatskoj politici. Iako vođenje stranke izaziva stres i nervozu, Dalija Orešković vidno uživa u svojoj novoj ulozi. Razgovarali smo u odvjetničkom uredu koji vodi sa svojim suprugom Franom Leticom.

Jeste li kao dijete maštali o tome da jednog dana budete predsjednica ili premijerka?
Mislim da sam već u osnovnoj školi svojim učiteljima i profesorima ostala upečatljiva i pamtljiva po tome što sam već tada govorila da ću biti odvjetnik kad odrastem. To sam ponavljala kroz cijelu osnovnu i srednju školu, a kod upisa na fakultet mojim roditeljima je bio najveći stres to što nisam pristala predati dokumente za upis na bilo koji drugi fakultet. Za mene nije postojala alternativa. Cijeli svoj životni vijek provela sam u odvjetničkim cipelama. Sve što se dogodilo mimo toga, kako funkcija predsjednice Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa, a danas i moj politički angažman, gledam kao malo drugačiji način iste borbe. Kao odvjetnik zastupam i borim se za interese svoje stranke, svog klijenta. Ja sam u tome vidjela prvu liniju obrane. Sada na isti način tu prvu liniju obrane zastupam boreći se za prava građana, shvaćena kao prava malog čovjeka na kvalitetan život.

Je li zajedničko i odvjetništvu i politici da strada istina u želji da se zastupa stranka ili neko političko stajalište?
Istina strada kada se donošenje odluke prepusti u ruke osobe koja ne drži vagu u ravnoteži kao što je drži Božica pravde. Ne iskrivljuje istinu onaj koji se za nju bori, jer svatko vidi istinu na svoj način. Onaj koji o njoj presuđuje je taj koji mora imati dovoljnu širinu da sagleda jednu i drugu stranu. U tome je možda razlika između političke utakmice i kompeticije i uloge i odgovornosti koju imaju oni koji obnašaju vlast. Kada si na vlasti onda moraš imati dozu širine, otvoreno uho da čuješ kako razmišlja i što govori suprotna strana, do jučer tvoj najveći i najljući konkurent.

Je li u današnjoj Hrvatskoj normalno da se žena bavi politikom ili još uvijek postoje predrasude i seksizam?
Ako pitate jesmo li još uvijek jako zatvoreno i tradicionalno društvo, vjerujem da jesmo. No, osobno mi to nikada nije predstavljalo prepreku u ostvarivanju mojih ciljeva. Možda je tako bilo samo zato što sam takvog karaktera pa mi onda ni malo konzervativniji i tradicionalniji svjetonazori sami po sebi nisu predstavljali opterećenje. Žena se susreće s većim poteškoćama kada želi ostvariti svoje potencijale u hrvatskom društvu. Od žene se i nadalje više očekuje. Na kraju krajeva, čak i u onim obiteljima gdje je ravnopravan doprinos i uloga majke i oca u podizanju djece, nekako mi se čini da su djeca, čisto biološki, pogotovo u ranijoj dobi, privrženija majci. Tu doista postoji prilična količina malih, dnevno operativnih logističkih izazova koji na drugačiji način pogađaju žene u odnosu na muškarce.

Kako biste opisali obiteljsko okruženje u kojemu ste odrasli? Liberalno?
Liberalno u svjetonazorskom ili u ekonomskom smislu.

Svjetonazorskom.
I danas bi mi bilo teško opisati svoje roditelje. To je pomalo disparatan pojam, ali liberalno-tradicionalan bilo bi najbliže istini koliko god se činilo nespojivima. Naime, u mojoj obitelji je bilo najvažnije držati se nekakvih moralnih vrijednosti i govoriti o drugima u kontekstu jesu li dobri ili loši ljudi i što to nas ili mene čini dobrim ili lošim čovjekom. Kada smo se uspoređivali s drugima, roditelji su mi na primjerima pokazivali kuda vodi zastupanje određenih vrijednosti u životu. Dakle, ako si orijentiran na to kakve robne marke nosiš..

Je li Vama bitna markirana odjeća?
Ja ne nosim nikakve specijalne robne marke. Dapače, sigurno sam u pojavnom smislu kud i kamo skromnija u odnosu na moje financijske mogućnosti. S druge strane, moji roditelji su uvijek smatrali da svatko ima pravo i slobodu odabrati sam za sebe kakav će svjetonazor i stil života zastupati. U tom smislu su bili liberalni jer nisu osuđivali druge, ali su mi pokazivali što oni smatraju da su prave životne vrijednosti. Činjenica je da smo bili obitelj koja je tradicionalna po onim običajima do kojih se drži. Zato kažem da je to kombinacija tradicionalnog i liberalnog.

U materijalnom smislu to je bio neki hrvatski prosjek?
Moji roditelji su srednje stručne spreme. Majka je bila trgovac, a otac ugostitelj. Mi smo tada bili neka srednja klasa, ali koja je čak i za današnje prilike jako dobro živjela. Danas takav standard, koji su moji roditelji imali kao radnici sa srednjom stručnom spremom, ne mogu imati ni sveučilišni profesori.

Vi ste jedinica?
Jesam. Moji roditelji su bili četrnaest godina u braku kada su dobili mene. Zbog zdravstvenih razloga nisu mogli imati djece.

Jeste li nekada možda razmaženi kao što često znaju biti djeca koja su sama odrastala?
Baš i nisam odrastala sama. Tata je Ličanin, mama Zagorka, njihove obitelji su velike i dobro su se slagale. Živjeli smo u neposrednoj blizini braće i sestara moga oca. Imali smo kuće ulicu ili dvije udaljene jedni od drugih. Ne mislim da sam razmažena. Možda sam kao dijete bila malo neuobičajeno ozbiljna za svoju dob.

Odrasli ste u zagrebačkoj Dubravi…
Da. Intenzivno sam se družila s bratićima i sestričnama pa i danas, iako smo sada odrasli ljudi, imam puno bliže odnose nego što međusobno imaju neki braća i sestre.

Je li na Vas više utjecao otac ili majka?
Na mene su najviše utjecale sveukupne obiteljske okolnosti u kojima smo živjeli. Oca i majku bih opisala kao, na prvi pogled, dva bitno različita nespojiva svijeta, dvije fronte koje su se međusobno sukobljavale. Mislim da su me uspjeli izvesti na pravi put u životu i to je ono što je njihov i moj najveći uspjeh. Ne mislim na završene škole ili na radna mjesta na kojima sam radila, ja sada govorim o tome u kakvu sam se osobu i čovjeka pretvorila. Ako od svoje djece uspijem napraviti nešto približno slično, smatrat ću se uspješnom majkom. Mislim da su danas izazovi i opasnosti djece u odrastanju puno veći nego kada sam ja bila mala.

Došli ste u obitelj Letica koja ima dugu tradiciju javnog djelovanja. Jeste li imali problema naviknuti se na to?

U trenutku kada sam ja došla u obitelj Letica, Slaven više nije bio politički aktivan, ali je bio prisutan u javnom životu. Čini mi se da je on svoju obitelj dobro štitio od interesa javnosti i prije mene. Naravno, nisam se udala za svog svekra nego za svog supruga, njegovog sina Franu koji je bio, čak mi se čini, potpuno nesvjestan tog konteksta da je Slaven javna osoba. To se u našim kućnim odnosima nikada nije potenciralo niti se tome pridavao neki poseban značaj. Nekako se to čak i preprirodno shvaćalo.

Slaven Letica ima puno iskustva kada je riječ o medijima. Jeste li s njim razgovarali ili se savjetovali na bilo koji način prije nego što ste se definitivno odlučili baviti politikom?

O tome kako pristupiti medijima?

Ne samo o tome nego i što možete očekivati u surovoj političkoj areni.
Moj ulazak u politiku, sagledano iz unutrašnjosti naših zidova, bio je pomalo turbulentan pa mi se čini da tu Slaven nije bio nimalo u drugačijem položaju u odnosu na moje roditelje. To da ću se baviti politikom prije su shvatili iz medija nego iz onoga što sam ja govorila.
Kako je suprug reagirao?

Nismo mi o tome puno razgovarali, sve do dana današnjeg. Kada nekoga dobro poznajete onda nije uvijek ni potrebno sve staviti u rečenicu. Mislim da je moja obitelj svjesna svih onih jako ružnih stvari koje neminovno dolaze s jednom takvom odlukom. Pa koliko god vidjeli odlučnost u mojim očima i koliko god znaju da je svaki otpor suvišan, svjesni su da će svi oni podnijeti ogroman teret.

Slaven Letica je dosta aktivan na društvenim mrežama. Što za Vas znači njegov javni angažman? Pomaže li Vam, odmaže ili je neutralan?

Svatko od vaših čitatelja će doći do različitog zaključka. Kad biste provodili anketu mislim da bi odgovori bili otprilike pravilno raspoređeni na tri dijela. Kako ja na sve to skupa gledam? Pa, bez obzira na to što se možda u pristupu stvarima ponekad dosta razlikujemo, mislim da je moj svekar prilično ponosan na mene.

 

Dalija Orešković sa suprugom Franom, svekrom Slavenom Leticom, svekrvom Gordanom Cerjan Letica, svoje dvije kćeri, nećakinjama i šogorom Bartolom Leticom

 

 

To sam i ja primijetio iz njegovih statusa na Facebooku.
Iako je i on svjestan da među mojim manama koje bi mi se mogle pripisati, sasvim sigurno se visoko na ljestvici nalaze i tvrdoglavost. Pored toga, mislim da me moj svekar, iskreno voli takvu kakva jesam. Mi smo uvijek imali jako dobar i konstruktivan odnos. Meni je u podizanju djece svekar bio najbolji saveznik jer je smiren, jer je logičan, jer je odmjeren i stabilan. A svaka mama voli stabilno okruženje. Naravno da svaki početak i upoznavanje i približavanje dva različita svijeta, dvije opet bitno drugačije fronte, ima svoje dobre i loše dane. Nije potrebno sve staviti u rečenicu, ali ja znam da mene moj svekar jako voli i ja sam se opet, iz naših čisto intimnih razloga u tom emotivnom smislu, jako približila svekru u zadnjih nekoliko godina.

Koja Vam je žena politički uzor u Hrvatskoj?
Kada bih sada rekla koje žene u hrvatskoj politici povijesno gledano cijenim, vrlo teško bi bilo izbjeći da mi se vrlo površno, a onda i netočno, zalijepi neka etiketa. Mislim da se iz svačijeg iskustva može ponešto naučiti, ali sada kada bi mogli vratiti povijesne velikane, bilo muške ili kao što ste vi rekli žene, teško da bi njihov politički habitus mogao biti pravi odgovor na ove izazove koje mi imamo danas.

Uz sve rizike da dobijete etiketu, možete li ipak spomenuti vaš uzor? Bez etiketa?
Taj rizik je nemoguće izbjeći.

Sad sam baš znatiželjan.
Meni se ne čini da smo imali puno žena koje smo u našoj povijesti nazivali ruža Hrvatska (misli na Savku Dapčević Kučar op.a.)

Kako biste ocijenili političko djelovanje prve hrvatske premijerke Jadranke Kosor?
Već sam nekoliko puta javno istaknula da danas njezine javne komentare doživljavam bitno drugačije od njezinih političkih faza počevši od one kada je na neki način bila bitno determinirana pojavom Ive Sanadera. Međutim danas, a pogotovo gledajući što se događalo s premijerima nakon nje, moramo istaknuti činjenicu da je u vrlo kritičnom razdoblju uspjela zatvoriti poglavlja pristupanja Europskoj uniji. Ne umanjujući činjenicu da je međunarodni pritisak i kontekst bio takav da je to sigurno bio dobrodošao vjetar u leđa. Ona je bila ta koja je u unutarstranačkim okolnostima i s ljudima s kojima je to trebalo dovršiti ipak ostvarila jedan povijesni rezultat.

Ipak joj zamjerate što je bila neodlučna, što nije radikalnije provodila političke procese?
Moja percepcija o njoj kao političarki počela se graditi iz one faze kada je nastala čuvena rečenica: „Kud Ivo, tud i ja.” Druga faza je bila njezino postupanje kao premijerke. Kada sagledavamo neke rezultate s kratkom povijesnom retrospektivom, onda vidimo da sada imamo puno više razloga cijeniti je nego što smo je svi zajedno cijenili tada. Smatram da vrijedi poslušati ono što sada javno govori.

Iako još ne znam odgovor na sljedeće pitanje, mogu sa sigurnošću pretpostaviti da će Jadranka Kosor proći znatno bolje od predsjednice Republike.
Da, neusporedivo.

Što predsjednici najviše zamjerate?
Ne bih se više puno na to osvrtala zato što se onda može postaviti pitanje radim li ja to radi svoje predsjedničke kampanje.

Ili zbog Milanovića?
Ili zbog Milanovića kojemu sada treba nova snaga. Tvrdnja Nikole Grmoje koji je rekao da radim za Milanovića, te da mu ja otvaram vrata za Pantovčak, stvarno je ekstrakompliment. Naime ona je izrečena u okolnostima kada nisam imala još niti stranku, a još uvijek nemam izvore financiranja, pa baš ja koja sam tek na početku trebam pripremiti put za čovjeka koji je deset godina bio predsjednik jedne od naših najvećih stranaka i k tome je četiri godine bio premijer.

Jeste li možda malo pretjerali u kritici predsjednice?
Ljudi imaju pravo i podržavati i zamjerati. To se odnosi i na mene, a ne samo na predsjednicu. Ne mislim da sam bila pretjerano kritična prema predsjednici. Akteri na političkoj sceni nedovoljno progovaraju o onome to se događa na Pantovčaku u kontekstu državničkih obveza i dužnosti koje iz te funkcije proizlaze. Iskočila sam samo zbog toga što drugi o tome šute jer nije popularno zamjerati se.

Hoćete reći da je naša politička elita preosjetljiva?

Ne. Naša politička elita je ponekad previše pragmatična pa ne ulazi u one okršaje za koje znaju unaprijed da će naići na otpor određenog dijela birača. Iz tog razloga nitko nije pretjerano pipkao i upirao prstom na Pantovčak. S obzirom na to da je glavni motiv mog političkog angažmana to što smatram da nam država i njezine institucije ne obavljaju svoje ustavom i zakonom propisane zadaće, sasvim je prirodno i logično, u spektru tema koje otvaram, da se dotaknem i samog Pantovčaka. Na kraju krajeva, negativni trendovi koji se opisuju kao pad demokratskih standarda započeli su dolaskom na vlast Kolinde Grabar Kitarović.

Kako bi ste ocijenili političko djelovanje Vesne Pusić? Vidite li u njoj politički uzor?
Ne mogu reći da u njoj vidim uzor. Respektiram ju kao političarku. Sasvim otvoreno ću reći da cijenim većinu javno eksponiranih političara iz stranke Glas i želim im dobar uspjeh u okviru Amsterdamske koalicije na svim nadolazećim izborima, no osobno se ne mogu oteti dojmu da HNS kakav je danas s Vrdoljakom na čelu, možda ne bi bio moguć, odnosno Vrdoljakov prodor u prve redove ne bi bio moguć, da su na vrijeme prepoznali kuda to vodi.

Drugim riječima, Vesna Pusić je kriva za pojavu Ivana Vrdoljaka.
Želim reći da je on narastao do ovih visina za vrijeme dok su oni trebali držati stražu negativnoj selekciji u vlastitim redovima.

Što mislite o javnom angažmanu Željke Markić? Što mislite o idejama koje ona zastupa, ali i o prodornosti koju nedvojbeno ima.

Ne mogu reći da sam na istom vrijednosnom spektru kao i gospođa Željka Markić. Upravo suprotno, mada je tu potrebno neke stvari malo pojasniti. Kada se udruga zove „U ime obitelji” vrlo je teško reći da bilo tko od nas može imati nešto protiv toga. Međutim, metode i retorika i zapravo pravi razlozi koje nazirem iza toga jako dobro medijski osmišljenog sadržaja, čini mi se da su u dubokoj suprotnosti sa svim onim u što ja vjerujem.

Možete li malo pojasniti prave razloge djelovanja gospođe Markić?

Meni se ne čini da je referendum, koji je za svoj cilj imao to da se u Ustav stavi definicija braka kao životne zajednica žene i muškarca, uistinu ono što je bilo potrebno da se zaštiti pojam obitelji. Ja sam na tragu onih liberalnih vrijednosti koje smatraju da dvoje odraslih ljudi, ako su istog spola, imaju pravo da sebe i svoj zajednički život smatraju životom u obitelji. A obitelj kao takva, neovisno o tome je li brak sačinjen od muškarca i žene ili istospolnih parova, danas ugrožava ekonomska nesigurnost i rizik od siromaštva.

Pokret koji vodi Željka Markić smatrate negativnim za hrvatsko društvo?
Smatram ga suprotnim onim vrijednostima koje smatram da društvu donose probitak.

Je li hrvatsko društvo danas nacionalističko, klerikalističko, zatvoreno… Kako biste ga opisali?

Meni se čini sve pomalo od ovoga što ste naveli. Činjenica je da se u Hrvatskoj osjećaju znakovi nekih prošlih vremena za koje sam se nadala da smo ih pobijedili u Drugom svjetskom ratu. Činjenica je da se parole koje podsjećaju na fašizam olako puštaju u javni prostor i da im se dopušta da ovladavaju javnim prostorom. Smatram da se tim tendencijama treba oštro suprotstaviti. Sve druge razlike koje postoje na našemu društvenom i političkom spektru za mene su dobrodošle i pravo je svih nas da kažemo koja od tih razlika i koja od tih različitih boja spektra će dobiti priliku da dominantno kreira politiku u sljedećem mandatnom razdoblju. Mi smo htjeli otvoreno pluralističko društvo i ja se osobno za to zalažem.

 

Dalija Orešković i suprug Frane Letica u opuštenom izdanju na dječjem igralištu

 

 

Sada ste se jasno odredili o fašizmu. Kakav je Vaš stav o socijalističko-komunističkom sustavu i njegovom vođi Titu?
Moj stav o socijalističko-komunističkom sustavu čini mi se da sam izrazila na prvim izborima na koje sam izišla. To je bilo vrlo brzo nakon što smo se svi kao društvo predominantno odlučili za formiranje tržišne ekonomije i moderne pluralističke demokracije. Dakle, ne mislim da je niti socijalizam niti komunizam nešto u čemu mi trebamo ostati.

Htio sam Vas pitati stavljate li znak jednakosti kada uspoređujete fašizam i komunizam ili vidite bitnu razliku?
Vidim bitnu razliku, ali pustila bih povjesničarima da tu razliku jasno definiraju. Dakle, ne dvojim da je bilo zločina koje je u tom socijalističko-komunističkom režimu bilo potrebno istražiti. Međutim, fašizam je taj koji je cilj svog djelovanja usmjerio na to da se eliminiraju određene društvene skupine na temelju boje kože, rase i vjere, što socijalizam po definiciji nije.

Zar taj socijalistički komunizam nije isto samo s malo boljim PR-om?
Nije. Na kraju krajeva, taj socijalizam, što god mi danas o njemu govorili, kao svoje povijesno naslijeđe ostavio je modernoj hrvatskoj državi i infrastrukturu pa čak i tvornice koje nismo znali dobro iskoristiti. Ako govorimo o broju novosagrađenih obrazovnih i zdravstvenih ustanova, također ćemo vidjeti da su statistike porazne, a prostor osobnih sloboda u smislu slobode izražavanja svojih različitosti pa čak i kreativnih potencijala, čini mi se da je danas kudikamo suženiji, klerikalniji i konzervativniji nego što je to bilo u vrijeme kada sam ja odrastala.
Ne govorim o poraću nakon Drugog svjetskog rata, govorim o razdoblju u kojemu sam odrastala i koje je također bilo obuhvaćeno razdobljem socijalizma.

Ali i osamdesetih godina prošlog stoljeća su studenti završavali u zatvoru zbog vica o Titi ili zbog pjesme Ustani bane ili Vilo Velebita.
I moj otac je, a to mu je bio valjda jedini politički angažman do učlanjivanja u Start, dobio pendrekom po leđima za vrijeme Hrvatskog proljeća. Međutim, dobiti pendrekom po leđima zbog toga što je režim nedemokratski i ubijanja ljudi u koncentracijskim logorima ipak postoji kvantitativna i kvalitativna razlika. Zaboravili smo tu razliku, što je nova opasnost.

Ali Titove tajne službe su i ubijale političke protivnike.
Taj dio uopće ne sporim niti dovodim u pitanje da je to pogrešno ili štetno. Ponavljam, to ne može imati znak jednakosti s koncentracionim logorima i ponovit ću to koliko god puta treba. Ono čega se više bojim je to da nam rasprava o tome kako je Tito koristio svoje tajne službe ne odvrati pozornost od činjenice da mi, gotovo tridesetak godina od stvaranja samostalne i moderne države i pet šest godina nakon ulaska u Europsku uniju, što nam je dalo potvrdu da smo zaslužili biti dio demokratski najrazvijenijeg dijela svijeta, imamo situaciju da djelatnici Sigurnosno- obavještajne agencije navodno prijete državnom dužnosniku na najvišoj razini državne moći – da će se po potrebi i u slučaju iznošenja kompromitirajućih podataka automobilom u njega zabiti. Kako mi danas koristimo sigurnosno-obavještajni aparat možemo vidjeti na nizu slučajeva i afera kojima smo na žalost morali svjedočiti od toga incidenta. U relativno kratkom roku dobili smo dojam da danas paraobavještajni podzemni aparat ima svoje pipke i krakove preblizu samom vrhu političke moći, a pozivamo se na to da su neka davna vremena s kojima smo se odavno razdužili i raskrstili tema dnevnopolitičkih obračuna.

Kakva je uloga premijera Plenkovića u svemu tome? Koliko je on kriv za ovu današnju situaciju u Hrvatskoj?
Mislite li na njihovu unutarstranačku situaciju?

Mislim prije svega na stanje u državi i društvu.
Stanje u državi je zakočeno već nekoliko godina. Možda nismo na vrijeme primijetili da su počeli neki negativni vjetrovi koji su, kao što sam rekla, započeli dolaskom na vlast Kolinde Grabar Kitarović, s jačanjem nekakvih desnih struja koje su u početku vrlo blisko koketirale s ustašlukom i fašizmom, a danas zapravo gotovo da i ne vidimo razliku. U međuvremenu je vlast postala poprilično nestabilna. A održava se isključivo prljavom političkom trgovinom i bježanjem zastupnika, ne samo pojedinačno nego čitavih grupacija, s jedne na drugu stranu izbornog legitimiteta. Takva država uopće ne zaslužuje da ju se smatra demokratskom, niti u sadržajnom smislu ima pravi legitimitet da provodi bilo kakve zahvate, a kamo li nekakve reforme za koje smo se nadali da su potrebne da u razumnom roku idemo naprijed.

Hoćete reći da je premijer Plenković neodlučan i bojažljiv?
Mislim da bih ga opisala s nekim potpuno drugačijim epitetima.

Slobodno…
Premijer koji je dopustio da ortački mentalitet i ortačke skupine zaposjednu sve procese donošenja odluka i da kroz njih ostvaruju profit, nije premijer koji vodi javne politike tako da služi općim javnim interesima i interesima svojih građana pa vi to onda nazovite kako god hoćete. Možda bi jedna riječ bila preblizu riziku da se smatra uvredom i klevetom.

Koja je to riječ?
Ostavka. Da ne bude rizika, onda ću reći ostavka.

Kao odvjetnica svakodnevno testirate naše pravosuđe koje se s pravom percipira kao jedan od najvećih problema u našemu društvu. Tko je kriv za ovo stanje u pravosuđu. Vladimir Šeks?
Kažu da je otac ovog nakrivo nasađenog stanja. Je li tome tako nemam niti saznanja niti dokaze.

Gledajući sa strane ima dobrih argumenata da bi se moglo zaključiti da Šeks ima dosta snažan utjecaj na naš pravosudni sustav. Kakav Vi dojam imate kao insajder?
To je očito stvar našeg mentalnog sklopa ili kolektivne hrvatske svijesti. Mi uvijek rješenje tražimo u jednoj osobi, ali onda smo skloni da i krivca tražimo u jednoj osobi. Stvarno ne mislim da je tome tako. Stanje u pravosuđu ima svoju genezu nastanka i mislim da se može podijeliti u nekoliko različitih razina pa bi onda i rješavanje tih problema moralo biti tako. Ne može se riješiti jednim srebrnim metkom nego to mora biti rafalna paljba.

Znam da političari ne vole odgovarati na hipotetska pitanja, ali ću Vam svejedno postaviti jedno. Recimo da ste u velikom sudskom sporu biste li se s povjerenjem pustili u ruke sucu Ivanu Turudiću, predsjedniku Županijskog suda u Zagrebu?
Imam li povjerenje u suca Turudića? Ne.

Što mislite o radu suca Đure Sesse i što je o njemu otkrio Dario Juričan u svom filmu? Imate li povjerenje u njega?
S filmom ili bez njega, na Vaše, reći ću to tako, difuzno ili eterično postavljeno pitanje dat ću jedan eteričan i nepovezan odgovor. Vrlo kratko i sažeto: ne.

Razgovarao sam s ozbiljnim odvjetnicima koji me uvjeravaju da je na Trgovačkom sudu u sporovima velike vrijednosti dogovoreno skoro 80 posto presuda.
Problem je u tome što mi nemamo državno tijelo koje bi se sustavno bavilo s takvim navodima. Dakle, postoji percepcija o pravosuđu i ona nije nastala na temelju mitova nego na temelju iskustava.

Kako nemamo? Pa imamo državnog odvjetnika Jelenića. Je li on postao „mali od kužine” premijera Plenkovića?
Da. Moram priznati da sam o Jeleniću imala izrazito visoko mišljenje u razdoblju kada sam s njim surađivala u kontekstu obavljanja moje prethodne javne dužnosti. Riječ je o izuzetno obrazovanom i stručnom čovjeku koji ima sve reference da obavlja ovako visoku dužnost, a čini mi se i kao moralno ispravan čovjek. Stoga sam od njega očekivala puno više. Ali nakon niza odluka koje je donio i načina na koji se postavio u krupnim korupcijskim aferama od prvog dana svog mandata, dovelo me do zaključka da ni on sam nije svjestan te percepcije. Za Državno odvjetništvo se može danas reći da je to institucija koja je pala.

Što se to dogodilo s njim? Zašto je pristao na takvu metamorfozu?
Možda nije svjestan konteksta u kojem se zatekao. Možda je ponekad od svih osobina, kvaliteta i referenci koje pojedinac na ključnoj poziciji mora imati najvažnija hrabrost.

Pogotovo za državnog odvjetnika?
Hrabrost, odlučnost i ići korak ispred vremena. To bi trebale biti osobine koje bi trebao imati glavni državni odvjetnik, a pravno znanje i stručnost bi se trebali podrazumijevati sami po sebi.

Ako nema hrabrosti, možemo li onda zaključiti da je državni odvjetnik Jelenić kukavica?
Možete zaključiti da smatram da je trebao otvoriti istrage. Je li kukavica ili nije, to je uistinu ružna riječ i ne želim je koristiti kao takvu. Ali smatram da je imao dovoljno opravdanih razloga da otvori istragu protiv Andreja Plenkovića, Martine Dalić, Zdravka Marića i ostalih uključenih u aferu Borg. Za početak.

Što Vi kombinirate sa Zoranom Milanovićem?
Ama baš ništa. Popila sam s njim kavu kao što sam popila kavu s brojnim drugim ljudima iz političkog i društvenog života. Takvih kava očito će biti sve više s obzirom na to da je to jedan od sastavnih dijelova bavljenja politikom.

Hoćete li se Vi kandidirati za predsjednicu? Pitam Vas  jer ste prije par mjeseci izričito rekli da nema šanse da se kandidirate. Međutim, iz Vaših izjava u posljednje vrijeme se vidi da ste promijenili mišljenje. Hoće li Vas birači smatrati nevjerodostojnom zato što ste u samo nekoliko mjeseci promijenili mišljenje iako se okolnosti nisu pretjerano promijenile?
Okolnosti su se dosta promijenile ako ćemo baš biti skroz otvoreni i iskreni. Moj stav i moje osobne preferencije se nisu promijenile. Niti jedno jedino zrno i niti jednu jedinu kap. Ostajem kod svega što sam do sada rekla i o aktualnoj predsjednici i o tome kako sebe vidim u budućnosti. Međutim, od onog trena kada sam formirala političku stranku i postala njezina predsjednica, na neki način sam kompletno svoje javno postojanje predala ili založila u svrhu ostvarivanja krajnjeg cilja. Politički cilj stranke Start je što bolji rezultat i pobjeda na parlamentarnim izborima. Svi izborni procesi na kojima će Start sudjelovati prije toga trebaju biti u funkciji ovog krajnjeg cilja.

Ali Vaš stav pomalo zbunjuje birače jer ste prije samo par mjeseci izričito rekli da se nećete kandidirati.
Sad će se i to zapravo reći, samo će se reći na drugačiji način u okviru stranačkih tijela.

Meni je jedini problem u tome što ste prije nekoliko mjeseci izričito tvrdili da se nećete kandidirati za predsjednicu države.
Ne trebate imati problem s tim. Ostajem kod svega što sam rekla. Nakon europskih izbora i stranka Start će se na svoj način očitovati o tome.

Baviti se javnim poslom, a pogotovo biti šef stranke jako je stresan posao. Kako se nosite s tim?
Nije mi stresno zato što ova stranka nije osmišljena da djeluje kao ostale stranke. Bilo bi mi stresno da je ova stranka unutar sebe slična SDP-u. Mi smo stranka jer nam je potrebna jedna administrativna logistička forma, ali smo puno fleksibilniji i lepršaviji u načinu kako mi sebe doživljavamo i shvaćamo. Mi zapravo želimo pretvoriti političko djelovanje u jedan pokret pa je naša stranačka struktura takva da je odnos prema ljudima puno otvoreniji, pristupačniji, prisniji i puno manje opterećen stranačkim funkcijama nego što vi to ovoga tren uopće možete zamisliti. Svoje suradnike, prije svega, shvaćam kao fantastičan i kreativan tim koji je sposoban osmisliti nešto novo i izići iz postojećih okvira promišljanja. Mi smo jedna dobra ekipa. U tom smislu meni je rad s njima postalo oblik zadovoljavanja mojih potreba za druženje s drugim ljudima općenito.

Facebook Comments