Predsjednica saborskog Odbora za ravnopravnost spolova Marija Selak Raspudić dala je veliki intervju Večernjem lisu u kojemu je uglavnom govorila o seksuanom  zlostavljanju žena

Jeste li ikada i sami imali takvih ili sličnih iskustava?
Osobno nisam imala takvih iskustava, no mislim da je pogrešno inzistirati na pojedinačnom slučaju jer bismo iz njega mogli donijeti neutemeljeni generalni zaključak. Isto tako, ako je netko imao takvo iskustvo, treba dozvoliti da osoba bez pritiska sama o njemu progovori, ako to želi, a ovakvim propitivanjem koje se događa na dnevnoj razni potencijalno banaliziramo nečiju traumu ili vršimo nenamjerni pritisak na osobu koja je doživjela zlostavljanje, a nije o njemu spremna javno progovoriti. Imate li kakvu poruku za one djevojke koje su doživjele takva iskustva i sad se lome – javiti se ili i dalje šutjeti? Neprimjereno bi bilo docirati žrtvama s čijim iskustvom nisam upoznata. Mogu samo obećati da ću u okviru svojih nadležnosti angažirano raditi na tome da se kreiraju društvene okolnosti u kojima takvo postupanje više neće biti moguće i u kojem će se sankcionirati već počinjeni zločini. Nadam se da će žrtve, što god odlučile učiniti, uspjeti time sebi olakšati prouzročenu traumu ili pronaći zadovoljštinu koju zaslužuju.

U Saboru se pak zna dogoditi da se zastupnice verbalno omalovažava, ismijava, podcjenjuje, docira im se. Kada se dogodi takav atak ne neku od njih, znam se zapitati – zašto se sad sve zastupnice, neovisno iz koje su političke opcije, solidarno ne ujedine, ustanu i demonstrativno napuste sabornicu bojkotirajući tako raspravu sve dok se uzročnik te situacije javno ne ispriča. Je li tako nešto moguće ili sam ja prenaivna?

Možda nije bilo dramatičnog zajedničkog izlaska, no nerijetko branimo jedna drugu neovisno o stranačkoj pripadnosti, a ta se solidarnost često osjeti i na saborskim hodnicima, izvan svjetla reflektora. Možda bi bilo konstruktivnije da pokažemo sadržajno jedinstvo u važnim društvenim temama koje nadilaze naše političke razlike, kao što je pitanje obiteljskog nasilja ili spolnog uznemiravanja, i time vratimo povjerenje u Sabor koji se često, iako neopravdano, percipira kao dežurna svađaonica. Također, kada vidim pripremljenost i snagu s kojom pojedine zastupnice nastupaju, mislim da će se prije dogoditi da netko od vladajućih pobjegne iz sabornice glavom bez obzira nego što će je one pristati napustiti.

No, po bahatosti, dociranju i posprdnom uzvraćanju na svaku opasku ili kritiku trenutačno nitko ne može nadmašiti premijera Plenkovića. U tome posebno uživa kada u Saboru odgovara na oporbena pitanja. Kako vi tumačite tu njegovu potrebu da svakog neistomišljenika pokuša uniziti?

Riječ je o providnoj PR-strategiji kojoj je cilj skrenuti pažnju sa samih pitanja na koja nema adekvatnog odgovora, na nemaštovite i nategnute doskočice kojima se pokušava diskreditirati zastupnike i banalizirati rad i ulogu Sabora. Takva primitivna retorika ujedno je i podcjenjivačka prema našim građanima jer oni zaslužuju dobiti odgovore na pitanja koja su postavili njihovi predstavnici. Kako je premijer upoznat sa saborskim poslovnikom koji, osim tijekom aktualnog sata, onemogućava zastupnike da mu repliciraju, mogu samo zaključiti da se usuđuje verbalno nadmetati tek kada je siguran da ne može dobiti odgovor s druge strane.

Ipak, vi premijeru uvijek izađete na megdan. “Odvalite” verbalno i vi njemu svašta. Kada vam je nedavno nekoliko puta spočitnuo što svoje primjedbe i izlaganja čitate s papira, niste mu ostali dužni. Uzvratili ste mu da ste, za razliku od njega koji je magistar, vi doktorica znanosti te da je i on to mogao biti da je više čitao. Neki su kazali da ste i vi time prevršili mjeru i prešli granicu dobrog ukusa u javnoj komunikaciji. Slažete li se ili…?

Tu je izjavu potrebno sagledati unutar konteksta u kojem je izrečena. Premijeru sam tada postavila dva važna pitanja – zašto se medicinska oprema potrebna za suzbijanje COVID-a nabavlja izvan postupka javne nabave te što radimo na razini EU da bi ugovori s farmaceutskim kompanijama bili transparentni. Umjesto da mi je premijer jasno odgovorio, on je pokušao sugerirati da sam valjda potkapacitirana jer čitam s papira. Na njegovu nepotrebnu i neizazvanu bezobraštinu tek sam ga podsjetila da ga formalnim obrazovanjem nadmašujem. Ne mislim da je važno što sam ja doktorica znanosti, a on magistar, niti takve titule išta govore o nečijoj pameti, ali je bitno podsjetiti da živimo u parlamentarnoj demokraciji i da je Sabor nadređen premijeru, što on nikako ne želi prihvatiti. Premda su epilog naše rasprave bili senzacionalistički medijski natpisi o tome tko je kome spustio, na moje “proročansko” pitanje ipak sam dobila odgovor tijekom ovog tjedna kada je eksplodirala vijest da zasad možemo zaboraviti na naručene količine cjepiva i da su ugovori s farmaceutskim kompanijama lihvarski. Odgovor je dakle bio dosta jednostavan. U okvirima EU mala poslušnička kolonija Hrvatska po pitanju uvjeta nabave cjepiva ne radi baš ništa. Štoviše, kao što smo saznali u Saboru, nije s njima čak ni upoznata. Valjda je zato premijer u svom odgovoru radije skrenuo pažnju na moje čitalačke navike.