Hrvatski pršut nekada je bio rijetka delicija koja se čuvala za posebne prilike. Danas ga ima na svakom koraku, ali sve više ljudi tvrdi da je izgubio onaj autentičan okus. U ovom tekstu donosimo kratku povijest pršuta u Hrvatskoj, razloge zašto se dojam promijenio te usporedbu s talijanskim i španjolskim pršutom.

Povijest pršuta u Hrvatskoj

U Dalmaciji, Istri i dijelom Lici pršut je stoljećima bio više od hrane – bio je simbol obiteljskog okupljanja, tradicije i zajedništva. Nekada se proizvodio u malim količinama, u obiteljskim sušionicama. Sušio se na buri, prirodno i polako, bez ubrzavanja procesa. Meso se biralo od domaćih svinja hranjenih prirodnom hranom, a rezultat je bio prepoznatljiv miris i okus.

Pršut se čuvao za posebne prilike: svadbe, blagdane i fešte. Upravo ta rijetkost činila ga je dragocjenim i stvarala osjećaj da je svaka kriška poseban trenutak.

Zašto današnji pršut nije isti

Danas je dalmatinski pršut i istarski pršut dostupan gotovo svugdje – u supermarketima, na sajmovima i svakoj proslavi. No s tom dostupnošću došla je i promjena u kvaliteti.

• Umjesto mjeseci sušenja na buri, sve češće se koriste klimatizirane komore.
• Umjesto domaćih svinja, meso dolazi s velikih industrijskih farmi.
• Procesi su ubrzani kako bi se zadovoljila masovna potražnja.

Rezultat je proizvod koji izgleda kao pršut, ali nema onaj dubok, autentičan okus na koji su ljudi navikli.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Zašto vaš pas spava na leđima i trebate li se zabrinuti?

Hrvatski pršut u usporedbi s talijanskim i španjolskim

Kada se hrvatski pršut usporedi s europskim klasicima, razlike postaju jasne:

• Talijanski pršut (Prosciutto di Parma, San Daniele) – mekši, blaži i često slatkasti okus, jede se sirov i tanko rezan.
• Španjolski pršut (Jamón Ibérico) – luksuzna delicija, dubokog slojevitog okusa, od crnih svinja hranjenih žirom.
• Hrvatski pršut – snažniji, slaniji i robusniji, s okusom koji mu daje bura i specifičan način sušenja.

Problem je što su Talijani i Španjolci svoje pršute brendirali i zaštitili kao luksuzne proizvode s jasnim standardima, dok se u Hrvatskoj kvaliteta još uvijek previše razlikuje od proizvođača do proizvođača.

Psihologija okusa i nostalgija

Osim same proizvodnje, promijenila se i percepcija potrošača. Kada je pršut bio rijedak, ljudi su ga doživljavali kao luksuz. Danas, kada ga ima posvuda, nestala je aura posebnosti. Mnogi traže okus djetinjstva, pršut sušen na buri i dimnjaku, ali često dobiju industrijski proizvod koji ih razočara.

Zaključak

Hrvatski pršut još uvijek ima potencijal biti jednako cijenjen kao talijanski pršut ili španjolski pršut, ali samo ako se vrati svojim korijenima: prirodnom sušenju, strpljenju i kvalitetnom mesu. Dok se to ne dogodi, ostaje nam nostalgija za onim starim pršutom – rijetkim, ali savršenim, zbog kojeg su se ljudi iskreno veselili svakoj fešti.