Zašto nije bilo solidarnosti kada su Plenković i Kuščević uz asistenciju Šeparovića poništili volju 400.000 Hrvata?

Zašto nije bilo solidarnosti kada su Plenković i Kuščević uz asistenciju Šeparovića poništili volju 400.000 Hrvata?

Iako se nikako ne bih mogao nazvati poklonikom lika i djela splitskog povjesničara Tonća Šitina, sjećam se njegova javnog izlaganja o radničkom pokretu u Splitu između dvaju svjetskih ratova, koje sam jednom imao prilike slušati. Tijekom izlaganja ispripovijedao je humorističnu anegdotu koja mi se usjekla u pamćenje i jedna mi je od najdražih u repertoaru malih i svakodnevnih ljudskih priča kojima splitska povijest obiluje, pa su neke od njih u pisani trag pretvorili autori poput Miljenka Smoje i Milorada Bibića „Mosora“. Anegdota Tonća Šitina glasila je otprilike ovako:
Za vrijeme jednog radničkog štrajka u Splitu povorka nezadovoljnih industrijskih radnika odlučno je parodirala gradom izvikujući pritom radničke parole: „Kruha-rada! Kruha-rada!“ Čitavo vrijeme na repu kolone poskakivao je jedan sirotan koji se na svako njihovo ponavljanje navedene parole nadovezivao povikom: „I dva deca vina! I dva deca vina!“.

Neuspjeli štrajkovi radnika otpuštenih iz šačice hrvatskih tvornica i poduzeća odvedenih u stečaj posljednjih desetljeća, popraćeni predstečajnim nagodbama (čitaj legaliziranom pljačkom) proizašlom iz laboratorija bivšeg ministra Slavka Linića, pokazali su kako je čak i u krugu tzv. postjugoslavenske ljevice, salonske i elitističke, vrijeme radničkih demonstracija i romantičarske slike narodnog revolucionara Duška Mrduljaša kako se obraća masi s Bajamontijeve fontane, odavno iščezlo. Ono što je preživjelo jest socijalistički mentalitet naših radnika i upravljača, čiji narativ pretpostavlja kako je država dužna osigurati svakome sve potpuno „besplatno“, dok se u praksi podrazumijeva kako je država nekome (javnim i državnim službenicima) majka, a nekome (privatnicima) maćeha. Ne ulazeći u problematiku disfunkcionalnih i korumpiranih državnih institucija te neracionalnog i pokroviteljskog upravljanja proračunskim novcem, zasada ovdje samo iznosim opažanje o mentalnom sklopu dobrog dijela hrvatskog građanstva s kojim se susrećem na dnevnoj razini. Odnos parlamentarnih političkih stranaka u Hrvatskoj prema javnom novcu također se razlikuje tek u ponekoj neznatnoj nijansi, te se može bez imalo pretjerivanja svesti pod isti socijalistički nazivnik.

I tako dolazimo do gorućeg pitanja ovog nedjeljnog jutra: aktualnog štrajka prosvjetara i velikog prosvjeda koji se za sutra najavljuje na središnjem zagrebačkom trgu. S obzirom da se budnost i pripravnost slavnog hrvatskog puntarskog duha sveo na mig uhljebničkog sindikata, za očekivati jest kako će prosvjed ipak postići određen odaziv, jer mig je pao. Svjestan kako će moje pisanje izazvati negodovanje među dijelom čitateljstva pred čijim će se okom ipak nekako podastrijeti ovaj tekst, moram jasno naglasiti svoj stav kako ne bi bilo zabune i kako se bih slučajno našao u antištrajkaškom martirologiju zajedno s ministrom Aladrovićem i premijerom Plenkovićem koji su na društvenim mrežama po raznim grupama dobili takve porcije uvreda da će im dostajati za još jedan mandat. No neka ih, neka barem na taj način posluže svrsi.

OGLAS
Predsjednica

Što se mene tiče, smatram kako svaka društvena grupa može ustati za svoja prava ako smatra da su na neki način ta prava ugrožena, iako uzroci i povodi za bunt ne moraju uvijek biti i opravdani. Tako i prosvjetari imaju pravo tražiti povećanje koeficijenta, posljedično i plaće, pozivajući se na svoje argumente, usprskos tome što osobno smatram kako prevladavaju argumenti kako nisu u pravu. Opraštam im čak što su nam svojim štrajkom, ni krivi ni dužni, po dekretu Andreja Plenkovića na grbaču natovarili obijesno predizborno povećanje plaća svim zaposlenicima u javnim i državnim službama. Ono što im zaista zamjeram jest omot u koji pakiraju borbu za svoj društveni status.
Pabirčući po medijskim napisima, izjavama i objavama po društvenim mrežama, često nailazim na poruke iz kojih proizlazi kako je štrajk prosvjetara borba za dobrobit cjelokupnog društva, borba za sve nas, za društvo znanja i tolerancije, za roditelje i njihovu djecu… To je notorna neistina. Povećanjem koeficijenta u prosvjeti na bolje će se promijeniti samo iznos plaća zaposlenih u prosvjeti, i to za mizeran, gotovo zanemariv iznos. I dalje će dobar dio naše djece pohađati nastavu u loše opremljenim učionicama koje u nekim školama još koriste peć na drva ispod stropa koji prokišnjava. I dalje će djeca čitati ideologizirane i falsificirane udžbenike iz povijesti koji se mijenjaju svake godine kako bi netko okrenuo pare. I dalje naša mladež neće znati razliku između bruta i neta, između poreza na dobit i poreza na dohodak, te razliku između izborne jedinice i izbornog praga. I dalje će sramotno velik postotak maturanata padati na nižoj razini državne mature iz matematike, usprkos pragu prolaznosti od 30%. I dalje će se nastaviti deficit nastavnog kadra iz matematike, fizike, biologije, kemije i informatike, dok će magistri povijesti i književnosti lajati na mjesec.

Zašto nitko nije ustao na činjenicu kako je inkriminirani ministar Kuščević, koji ne može izbrojiti ni vlastite nekretnine, proglasio nepismenima 40 000 naših sugrađana Foto: Admir Buljubašić/Hina

I dalje će se velika većina nastavnika zapošljavati preko namještenih natječaja. I dalje neće biti razlike između najboljih i najlošijih nastavnika, niti će dobar rad biti nagrađen niti će loš rad biti sankcioniran, budući da će jedni i drugi i dalje ostati za istom katedrom do kraja radnog vijeka. I dalje se na telefon porezne uprave nitko neće javljati, a u uredu državne uprave će se i dalje uhljebi gnijezditi sa svojim pečatima i biljezima. I dalje će Sunce izlaziti svakog jutra, a osovina Plenković-Pupovac-Vrdoljak-Saucha nastavit će svoj mandat privoditi u mirnu luku, učvršćujući si usput proračunskim novcem pozicije za predstojeće političke (pseudo)obračune.

I naposljetku, što me konkretno smeta? Smetaju me pozivi na solidarnost i nacionalno jedinstvo u ispunjavanju parcijalnog društvenog interesa. Gdje su bili solidarnost i pozivi na nacionalno jedinstvo kada je Andrej Plenković proceduralnim prevarama kroz lik Lovre Kuščevića uz asistenciju Ustavnog suda prije nekoliko mjeseci pogazio nedvosmislenu volju više od 400 000 hrvatskih građana o referendumu za pravedniji izborni sustav? Zašto nitko nije ustao na činjenicu kako je inkriminirani ministar Kuščević, koji ne može izbrojiti ni vlastite nekretnine, proglasio nepismenima 40 000 naših sugrađana? Bjelodano je jasno da je brojka od 400 000 građana višestruko veća od ukupnog broja nastavnika u hrvatskim školama (od kojih određen dio uopće ne štrajka) usprkos činjenici što se broj nastavnika konstantno povećava, samim tim i budžet predviđen za njihove plaće, dok broj učenika konstantno opada. Dakle, jednostavnom matematičkom logikom govoreći, ako se netko može pozivati na borbu za dobrobit društva u cjelini, onda je to inicijativa „Narod odlučuje“ koja je oko referendumskog prijedloga imenom, prezimenom i OIB-om okupila 400 000 hrvatskih građana te se uhvatila u koštac s jednim od ključnih problema hrvatskog društva – izbornim inžinjeringom i nakaradnim izbornim sustavom koji ide u prilog izgrađenom duopolu političkih elita koje sustavno vladaju služeći se obilato političkom trgovinom i korupcijom, iako i bez nje imaju izrazito mizeran izborni legitimitet.

Ako nije bilo društvene solidarnosti i velikih nacionalnih priča povodom gore navedenih događanja, sigurno se svjetina neće valjati uz Radićevu i Kamenitu kako bi isposlovala nešto bolju plaću i priličniji društveni status jednoj od mnogih skupina koje egzistiraju u ovom društvu, usprkos pozivu na štrajk narisanom od strane dječaka Lovre iz 2.a, kojeg sam također imao prilike pročitati jučer na društvenim mrežama. Dok narod ne prepozna ključne uzroke političke lobotomiziranosti, kulturne dekadencije i opće društvene krize u kojoj se nalazimo, zahtjevi prosvjetara ostat će samo „dva deca vina“ iz anegdote Tonća Šitina.

Foto: N1

Facebook Comments