No to nije pesimizam ili ravnodušnost, nego sastavni dio života ili, prema riječima teologa i filozofa Ivana Illicha, proslava života. Stoga ne čudi retorički naslov njegova poznatoga eseja »Ne uvedi nas u napast dijagnoze, nego nas izbavi od pohlepe za zdravljem«.

 

Pretjerana dijagnoza stvara frustracije, pretvara život u čekaonicu, u iščekivanje biokemijskih nalaza, koji danas, umjesto gatara, najavljuju budućnost. Ovisnost o dijagnozi vrsta je samozavaravanja i umišljenosti da je čovjek vlasnik zdravlja, starenja i smrti. Silja Samerski, sociologinja medicine na sveučilištu u Emdenu, upozorava da su zdravstveni karton i laboratorijski nalazi napast emancipacije pacijenata: »Ljudi se počinju promatrati očima eksperta, otkrivaju sebe kao nestabilne imunosne sustave ili nosače gena. Uvjeravaju sebe da odabirom prave tehnike za redukciju rizika ili pravoga programa za prevenciju bolesti mogu produljiti vlastiti život i optimizirati nešto što nazivaju zdravljem. To ih ohrabruje da odbiju vlastito ljudsko stanje umjesto da ga prihvate i proslave.«

 

 

Tijekom pandemije koronavirusa kulminirala je opsesija dijagnozom. Potjera za PCR i antigenskim testovima postala je globalna stvarnost (ili sociološki poremećaj). Rezultati testova upitne vrijednosti nisu bili samo medicinska presuda, nego su postali politički represivni alat, kojim se onemogućuje sloboda kretanja i pristup javnim institucijama. Usprkos tomu, službena parola iz Svjetske zdravstvene organizacije bila je sadržana u kriku njezina upravitelja Tedrosa Adhanoma Ghebreyesusa: »Testirajte, testirajte, testirajte.«

Najnovija studija o neučinkovitosti testiranja na tumorske biljege specifične za prostatu opravdava prigovore onih koji pretjeranu dijagnostiku smatraju promašajem javnozdravstvene politike. To uključuje i prigovore spomenutih znanstvenika koji tvrde da dijagnostika treba biti »derivat znanstvenih dokaza, a ne financijskih interesa«.