Marijan Celjak je jedna od ključnih osoba u obrani Siska od velikosrpske agresije u Domovinskom ratu. Zvali su ga Boban. Rođen je 1. svibnja 1957. u Strelečkom kraj Siska, od oca Matije i majke Ruže rođene Kolobarić. U Sisku je završio osnovnu i srednju školu, radio je u Termoelektrani. Zajedno sa svojim prijateljima iz škole i djetinjstva osnovali su još 1. kolovoza 1990. nenaoružani dragovoljački vod u selu Topolovec pored Siska. Iz tog voda je 10. lipnja 1991. nastao 57. samostalni dobrovoljački bataljun pričuvnog sastava Zbora narodne garde. Celjak je bio dozapovjednik te postrojbe.

Bio je jedan od prvih organizatora obrane tog grada i zaslužan je za uspostavljanje crta obrane Siska u Komarevu. Kako je u i oko Siska bilo puno vojarni bivše JNA sa svom silom naoružanja, jedan od prvih zadataka bio je neutralizirati ih i preuzeti.  

Tako su pripadnici 57. bataljuna izveli akciju kojom su 3. rujna 1991. zauzeli „Barutanu“, vojno-skladišni kompleks u Sisku. To je bila prva vojarna neprijateljske vojske koja je prešla u ruke hrvatskih snaga. Dogodilo se to bez ispaljenog metka. Tijekom pregovora, Celjak je zapovjednicima i vojnicima bivše JNA zajamčio sigurnost na način da je sjeo s njima u autobus koji ih je odvezao u Petrinju, što je bio njihov cilj. Kasnije je isti model primijenio i u vezi s raketnom bazom  bivše JNA Žažina pored Siska.

Tada je u toj vojarni bio na prijevaru privremeno zarobljen, ali su ga na kraju ipak pustili. Posve drukčija situacija, nažalost, dogodila se pri novom  pokušaju pregovora o mirnom prepuštanju radarske baze bivše JNA u Šašinoj Gredi. Bilo je to 16. rujna. Celjak je bio vođa hrvatskog pregovaračkog tima.

Njih 36 iz 57. bataljuna krenulo je kroz kukuruze prema toj bazi, dobro su poznavali teren jer je bila smještena u blizini sela Topolovec, odakle je većina njih i bila. I sami su željeli da se to riješi što prije i na miran način kako bi izbjegli pogibao za svoje obitelji.

No, ovaj put bivša JNA se ponaša drukčije. „Tijekom tih pregovora u zraku su se začuli avioni, a iz same baze ispaljuju se tri signalne rakete koje su označile hrvatske položaje. Krenulo je raketiranje kazetnim bombama i neprekidnim mitraljiranjem zbog čega je veći broj pripadnika 57. bataljuna bio ranjen“, svjedočio je kasnije jedan od sudionika te akcije.

Kako je već bio pao mrak njegovi prijatelji iz 57. bataljuna teškom mukom pronalaze Celjaka u blizini baze. Osvijetlili su ga baterijom, još je davao znakove života, jednom je suborcu stisnuo ruku dok su ga nosili u šatorskom krilu. Nažalost, preminuo je u sisačkoj bolnici.

Oni koji su ga poznavali, Marijana opisuju kao čovjeka koji je uživao veliko poštovanje i povjerenje, odlikovao se, kažu, iskrenošću, poštenjem i dobrotom.

„Kao borac bio je vrlo hrabar, borbe kojima je zapovijedao predvodio je u najtežim ratnim akcijama zbog čega je bio izuzetno štovan među svojim kolegama“, domeću. Treba reći i kako je je bio jedan od osnivača Hrvatske demokratske zajednice u Sisku te je i u politici, kako ističu, promicao i zastupao ideje za koje je dao i svoj život.

Pokopan je na groblju u svom mjestu Strelečko kod Siska. Imao je 34 godine. Iza njega su ostali supruga i troje djece. Njegovi suborci njeguju sjećanje na njega, taj samostalni bataljun su već dvije godine kasnije, 1993. nazvali po njegovom imenu. 

„Bio je jedan od nas – dokazani domoljub i junak Domovinskoga rata, a njegova djeca i supruga ponosno neka hodaju uzdignute glave jer Boban je dao život za nas i njihovu slobodu, život za Domovinu koju je beskrajno volio“, govore.

Svečano je 10. lipnja 2023. obilježena 32. obljetnica ustrojavanja 57. bataljuna  polaganjem vijenaca i zajedničkom molitvom kod središnjeg kriza na groblju Viktorovac u Sisku.

Na svečanosti u Kulturno-povijesnom centru u Sisku su bili i izaslanici državnog vrha i tom prigodom je odano priznanje 57. samostalnom bataljunu kao prvoj dragovoljačkoj postrojbi u Hrvatskoj. Sisačko-moslavački župan Ivan Celjak tada je istaknuo kako se u takvim trenutcima miješaju osjećaju ponosa, tuge i radosti.

„U tim pomiješanim osjećajima ipak prevlada osjećaj ponosa. Ponosni smo na vas hrvatske branitelje, najveće junake u hrvatskoj povijesti, koji ste nam omogućili slobodu, neovisnost i demokraciju, a to su te 1991. godine mogli samo najhrabriji i najsrčaniji, samo vi koji ste osjećali ljubav prema domovini i bili motivirani obranom naših domova i obitelji“, rekao je.

Ispred zgrade Kulturno-povijesnog centra tada je otkriven spomenik autora Stephana Lupina „Majka hraniteljica“. Spomenik, kako je obrazloženo, simbolizira ženu, majku, koja je podnijela veliku žrtvu tijekom Domovinskog rata, dala najvrijednije što je imala Domovini, svoju djecu. Ta velika žrtva i ljubav, prema zamisli autora, prikazana je i u rukama uzdignutim prema nebu, prema svojim voljenima.

Tradicionalno se svake godine održava i Memorijal Marijana Celjaka u spomen na poginule branitelja grada Siska i Sisačko-moslavačke županije. Tada se na sportskom aerodromu u Šašinoj Gredi, nedaleko mjesta njegove pogibije, održavaju panoramski letovi za građane te svečani letački program. 

„Imao je veliko povjerenje kod nas dragovoljaca zato što je bio izuzetno korektan i hrabar čovjek. Hrvatsku je imao u srcu, vodio je brigu o svakom čovjeku, svi su mu ljudi bili jednaki i kuda god se išlo, Marijan je išao prvi, Marijan nas je vodio. Marijan nas nikada nije slao, a da on nije išao. Tako je bilo i ovdje u Šašinoj Gredi, Marijan je išao na pregovore, on je mogao poslati svog izaslanika na pregovore, ali on to nije htio, išao je sam“, rekao je o njemu jedan njegov suborac iz 57. bataljuna.

Posmrtno je promaknut u čin pričuvnog brigadira Hrvatske vojske, uz Spomenicu Domovinskog rata dodijeljeno mu je odličje Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana sa zlatnim pleterom, orden kneza Domagoja s ogrlicom i red Bana Jelačića.

Cesta koja povezuje Sisak i općinu Martinska Ves danas nosi njegovo ime. To je čin zahvale za, kako je obrazloženo, iznimnu predanost i zauzimanju za boljitak zajednice.

Ističu, kako se u najtežim trenutcima novije hrvatske povijesti pokazao dorastao izazovima vremena i njegovo ime je bilo vezano uz sve rane akcije u obrani Siska. No, napominju, iako je zbog nužnosti povijesnog trenutka bio ratnik, Celjak je iznad svega bio humanist i poštovatelj vrijednosti ljudskog života.

Zato je inzistirao na pregovorima o predaji vojarni bivše JNA. U dva slučaja, kada je riječ o Barutani i raketnoj bazi u Žažini, taj je njegov pristup dao rezultata. Hrvatska je strana preuzela vojarne bez žrtava. Nažalost, u trećem slučaju, tijekom pregovora oko radarske baze u Šašinoj Gredi, dogodilo se najgore.

U šumi Topolnjak nalazi se spomen-obilježje posvećeno Marijanu Celjaku, u neposrednoj blizini bivše Radarske postaje Šašina Greda, rad akademskog kipara Mladena Mikulina. O njemu je objavljena i monografija „Marijan Celjak zvijezda vječnog sjaja“, autora dr. Jakše Raguža s Hrvatskog instituta za povijest.

Ostavio je veliki trag u sisačkom kraju, mnogi se rado sjećaju tog hrabrog, poduzetnog i druželjubivog branitelja, koji je u mnogo čemu bio prvi kada je riječ o obrani domovine, i iskazuju mu poštovanje i zahvalnost za sve ono što je učinio za svoj kraj – Hrvatsku.  

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu.