Neovisna saborska zastupnica i kandidatkinja za predsjednicu Republike Marija Selak Raspudić u razgovoru za naš list analizira konflikt Vlade i predsjednika Republike oko angažmana hrvatskih časnika u NSATU-u, potpornoj misiji NATO-a za pomoć Ukrajini.

– Do ovog nije trebalo, a ni moralo doći. Neopravdano smo opteretili građane NSATU misijom, zbog čega je potisnuto puno drugih tema koje su im životno važnije. Time je proizveden kontraefekt. I za to treba snositi političku odgovornost. Bilo je propusta s obje strane u načinu na koji se o ovoj temi komuniciralo. Predsjednik Milanović krenuo je s ratnim manipulacijama jer je tražio zgodnu izbornu temu kako bi mogao izigravati narodnog heroja, salonskog naravno. Naime, on je svjestan da mu je imidž itekako narušen nakon parlamentarnih izbora, kada je najavio veliki pohod na Banske dvore, a onda ostao unutar zone komfora. Njemu je ovo stoga došlo kao naručeno. Međutim, u takvoj situaciji ne možete na manipulaciju odgovarati drugom manipulacijom. Isto tako, građane se ne bi trebalo emotivno ucjenjivati oko njihovog odnosa prema ratu u nekoj drugoj zemlji, svakome je dovoljno i njegovih problema. S građanima treba biti jasan i iskren kada se razgovara o takvim stvarima, odnosno treba pokazati integritet kojeg očito nedostaje na našem političkom prostoru.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Lidija Bačić o navodnoj veze s poznatim hrvatskim nogometašem: Čovjeka nikad nisam upoznala ni vidjela uživo

Zbog svih tih pogreški u koracima došli smo u situaciju u kojoj su građani opravdano iziritirani, a oporba pogubljena. I svi su najednom, što ukazuje na bahatost naše nestručnosti, postali vojni eksperti za razlikovanje borbenih i mirovnih misija, običnih časnika i onih za vezu. Jedino vojna struka ovo može razjasniti i na tome treba inzistirati. Politika je ona koja donosi odluku, ali ne napamet, nego na temelju stručnih informacija. Sada bi bilo najpametnije da se saborski zastupnici kroz konzultacije među klubovima u miru dogovore. Nama bi kao zemlji bilo najkorisnije – kada je već javno vidljivo da su dvije političke instance koje odlučuju o vojnim pitanjima posvađane – da se bar mi u Saboru uspijemo sporazumjeti. Za razliku od svih ostalih političkih tema, u kojima je nejedinstvo ne samo uobičajeno nego je čak i poželjno jer je dio demokratskog previranja, ovo je jedna vrlo osjetljiva situacija gdje nas je vrh vlasti stavio pod međunarodno povećalo. I sada će bilo koja naša odluka snažno odjeknuti, s posljedicama koje će sigurno biti veće nego što su trebale biti i neće biti sasvim pozitivne.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Razorna kritika novinarke: Milanovićeva pudlica Hajdaš Dončić tvrdi da misli svojom glavom. A što ima u toj glavi? A možemovci? I oni se boje

Je li moguć nekakav pomak u ovih tjedan dana?

– Teško, zbog lošeg okusa koji je prethodna rasprava ostavila, iako, ako smo dovoljno politički zreli, nije nemoguće. Ovisi i o tome što će se prezentirati. Nadam se da ćemo dobiti razjašnjenje ove situacije, uvažavajući činjenicu da mi ipak nismo vojni stručnjaci. Bilo je puno manipulacija. Sada treba pokušati popraviti stanje činjenicama. Naša je obaveza prema građanima da damo sve od sebe da se ova rasprava vrati njezinom meritumu. Trebalo bi vidjeti gdje leži problem. Je li riječ o inatu, populizmu, možda neznanju ili pak opravdanoj bojazni? I na tragu toga onda pokušati razgovarati.

Koliko se uopće može očekivati od osobe koja će doći iz NATO-a. Jer i sam jezik koji NATO rabi i kakav će govoriti, ta osoba će biti jedan nerazumljiv i birokratski jezik koji najčešće ne kaže ništa jasno.

– Ako ćemo iskreno, nije to prvi put da će zastupnici odlučivati o nečemu za što nisu kompetentni. Štoviše, mnogi zastupnici ne čitaju zakone pa svejedno o njima govore i odlučuju. Potpuno je razumljivo da se naši građani boje rata i da im je ta pomisao izrazito odbojna, kao što je i meni, uostalom imamo nedavno ratno iskustvo. Međutim, nemojmo se zavaravati. Predsjednik Milanović sigurno nije taj koji je brana između nas i ikakvog rata, štoviše, svojom nepromišljenošću i svadljivošću u trenutku krize on jedino može potencirati sukobe. Nama treba razjašnjenje – ako želimo mirnu, sigurnu i stabilnu Hrvatsku, koja je odluka ovdje za nas sigurnosno rizičnija, i kratkoročno i dugoročno. To je ono što očekujem da saborski zastupnici dobiju.

Što mislite o tezi da bi mala zemlja kao što je Hrvatska u ovakvim sukobima trebala biti što nevidljivija?

– Kroz našu povijest svjedočimo puno negativnih posljedica toga što znači biti mala zemlja bez značajnog utjecaja, no u nekim situacijama to bi mogla biti i prednost. Geostrateški gledano, Hrvatska je na vjetrometini. Ako dođe do nekog novog geopolitičkog preslagivanja, moguće i ratnog sukoba, nama ništa nije zagarantirano. I zato je važno promisliti kime se želimo okružiti kako bismo u trenutku ugroze povećali šansu da obranimo svoju zemlju. Sigurno da u ovakvim temama ne trebamo trčati u prve redove. Nismo uopće oni koji su tu presudni. A najmanje od svega što trebamo je pokazivati ovako snažno nejedinstvo jer nema gore sigurnosne ugroze od javno demonstrirane posvađanosti vojne linije zapovijedanja. Što bi to za nas značilo u nekoj mogućoj ratnoj praksi? Da nam Rafalei kampiraju na pisti s upaljenim motorom jer ne znaju čiju zapovijed moraju slijediti?

Neriješene situacije

Koliko je za sve odgovorna nedovršena izmjena Ustava iz 2000. koja je ostavila dvojnost odlučivanja oko Oružanih snaga i vanjske politike.

– I to potencira problem. Pravno gledano, nikada nismo do kraja prešli na parlamentarni sustav. Zato imamo mnoge neriješene situacije. Međutim, ne možemo za sve okriviti propise. Njih stalno treba unapređivati, no praksa je u konačnici na tome kakvi smo ljudi i kakav nam je karakter. Pravo nije čarobni štapić koji rješava sve probleme. Mi stalno imamo pogrešne ljude na vodećim pozicijama koji su u odlučivanju vođeni vlastitim egom. I nije im dobrobit zemlje na prvom mjestu. Politički zreli ljudi bi ovo razriješili na vrijeme. Milanović je za NSATU znao mnogo ranije, s nekih drugih razina gdje se odluka prethodno usuglašavala, pa tek onda formalizirala u Washingtonu. I tada je trebao reagirati. U krajnjoj liniji, ako smatra da je NSATU tolika sigurnosna ugroza i otvoreni ulazak NATO-a u rat, onda je trebao staviti veto. Jer ako NATO ulazi u rat, posljedično i Hrvatska ulazi u rat, bez obzira bili hrvatski vojnici u Wiesbadenu ili ne. Štoviše, na sastanku u Washingtonu imao je obavezu reći našim saveznicima da on nema mandat odlučivati o ratu, da je to isključiva odluka Hrvatskog sabora prema našem Ustavu. S druge strane, Andrej Plenković je trebao, kada je vidio da za ovu odluku nema potrebnu dvotrećinsku većinu, ili stvoriti uvjete da je dobije diplomatski kroz informiranje oporbe, ili naprosto odustati. Ništa se ne postiže silom niti vrijeđanjem. Zadnje što su obojica trebala Hrvatskoj priuštiti je javna svađa oko ovoga. Znači, itekako se moglo drukčije, a na njima je da odgovore zašto se nije htjelo.

Da nema predsjedničkih izbora, i tada bi bio sukob oko Wiesbadena, ali vjerojatno puno manji.

– Koja je motivacija Zorana Milanovića da se ponovo natječe na ovim izborima kada je sam obezvrijedio funkciju predsjednika? Kada idete na predsjedničke izbore, onda se valjda natječete jer smatrate da stvari možete promijeniti nabolje. I nudite konkretna rješenja, kao što ja činim. Uostalom, konstruktivni prijedlozi obilježili su i moj prethodni saborski mandat. Znači ne puke polemike, nego inovativni sadržaj, to je ono što građani opravdano očekuju. Što nudi Zoran Milanović? Koja je njegova vizija budućeg mandata? Nema je. I to je najbitnije. On se kandidira da bi mu ostala na raspolaganju bilo kakva poluga moći. Njegova kandidatura nema supstancu. On ovakvim sukobima kompenzira supstancu. Jer jedino što radi je da viče da je on anti HDZ. Ali on čak nije ni najjači anti HDZ jer je onaj koji omogućava da HDZ preživi, što je dokazano na parlamentarnim izborima. Ako Zoran Milanović bude izabran na još pet godina, ništa se u Hrvatskoj neće promijeniti, već će se zacementirati status quo, što će do kraja politički demoralizirati građane. To je jedino izvjesno. U tom scenariju mi bismo doista potonuti. Stoga je krajnje vrijeme da se svi probudimo, da se angažiramo i da mijenjamo stvari već na ovim izborima.

Foto: Hina