Aleksandar Stanković je u svojoj emisiji „Nedjeljom u dva” u elitnom terminu ugostio neke od najutjecjajnijih hrvatskih jutjubera koje prati i po nekoliko stotina tisuća sljedbenika.

Mladi influenceri uglavnom su stariji tinejdžeri, dok je njihova publika znatno mlađa. Vrlo često je riječi o desetogodišnjacima koji bez roditeljskog nadzora provode i po nekoliko sati dnevno gledajući sadržaje koji su više ili manje uspješna mješavina tinejdžerskih gluposti, malih podvala, ali i, što se uglavnom prešućuje, suptilne reklame moćnih korporacija.
Poznato je da su djeca u tinejdžerskoj dobi pod snažnim utjecajem svoje okoline i prijatelja, dok utjecaj roditelja znatno slabi, što i u slučaju jutjubera može biti jako problematično.

Na stranu sada kvaliteta programa koje pružaju jutjuberi, a on se, kako je rekla Stankovićeva gošća Nika Ilčić, sastoji od “reda pametnih i glupih videa, a ponekad i od lizanja wc školjke”, što svakako ne spada u najpametniji sadržaj. Nije se teško složiti s primjedbama i zabrinutošću roditelja koji upozoravaju da im djeca gube po nekoliko sati dnevno na uglavnom beskorisno i štetno buljenje u ekran.
Dan ima samo 24 sata pa nastaje veliki problem kada djeca nakon nekoliko sati provedenih za ekranom trebaju napisati zadaću ili se pripremiti za kontrolni iz matematike. Nakon dugotrajnog izlaganja takvom sadržaju, motivacija za angažiranjem vlastitih neurona svedena je na nulu. Svladavanje školskog gradiva nasuprot lakoći surfanja internetskim bespućima i adrenalinom koje im ono pruža, teško bi bilo i za odrasle i formirane osobe, a kamoli ne za djecu u najosjetljivijoj dobi.

Psiholozi upozoravaju da današnja djeca zbog kontinuirane izloženosti raznim sadržajima na internetu, koji čak ne moraju uvijek biti sporni, imaju i popriličnih problema sa spavanjem i koncentracijom. Poseban je problem nedostatak stvarne komunikacije i interakcije sa svojim vršnjacima.

Druga razina problema je stil života i vrijednosti koji vrlo suptilno nameće sada već prilično moćna jutjuberska industrija. Stanković je svoju emisiju najavio tako što je napadno istaknuo da je riječ o ljudima koje ne zanima povijest (već ta činjenica bi, valjda, trebala biti znak njihove ingenioznosti!) te da dolaze iz paralelnog svemira.

Nisam primijetio da su njegovi sugovornici Nika Ilčić, Filip Dejanović i Petra Dimić pod stresom zato što se pripremaju upisati neki prestižni fakultet ili da uopće žele studirati. No, oni to i ne moraju. To je njihovo legitimno pravo. Oni i njihovi roditelji našli su svoju nišu na YouTubeu i, što se mene tiče, nemam ništa protiv toga. Svatko ima pravo birati za sebe i za svoju djecu ono što misli da je najbolje za njih.

Surfajući internetom vidio sam neke njihove materijale s kojima su stekli regionalnu popularnost. Djeca puno ulažu u svoj posao i nisu bez talenta. Nika, Filip i Petra očito uživaju u svom poslu na kojemu mogu zaraditi i do „pet prosječnih hrvatskih plaća”. U tom smislu, nikako ne bih želio da se moj osvrt na bilo koji način iščitava kao napad na njih.

Ali, pitam se što je u njihovom životnom izboru vrijedno takve reklame u udarnom terminu nacionale televizije. Iste one televizije koja ima i zakonsku obvezu da nas, između ostaloga, lišava žutila i površnosti, emitirajući kvalitetne znanstvene i obrazovne emisije. Veliku odgovornost snosi javna televizija koja bez kritičkog odmaka propagira i daje ogroman medijski prostor stilu života koji je problematičan za veliku većinu sljedbenika poznatih influencera.

Nisu, dakle, problem  jutjuberske zvijezde pa ni njihovi roditelji koji su angažman svoje djece shvatili kao priliku za dobru zaradu, ali jest problem što se njihovi sljedbenici, a riječ je o stotinama tisuća djece, stavljaju u poziciju inferiornih promatrača, svojevrsnih intelektualnih zombija, kojima je vrhunac kreativnosti surfanje internetom i upijanje jeftine demagogije svojih nešto starijih kolega.

Na žalost, u udarnom terminu javne televizije teško će dobiti priliku da nešto o svome životnom stilu, izazovima i problemima progovore mladi matematičari (koji redom pobjeđuju na svjetskim olimpijadama) ili mladi biolozi, povjesničari, sudionici debatnih klubova… Oni se ne uklapaju, jer imaju previše osobnosti, kritični su i svoju glavu upotrebljavaju za rješavanje malo složenijih problema.

Nisu ni dovoljno “ludi” niti “otkačeni”. Ne ližu wc školjke niti su impresionirani prosto-proširenim rečenicama i komunikacijom kratkim riječima bez ikakvog značenja. Ne daju se impresionirati umjetno isforsiranom “cool” tematikom koja tinejdžere drži pod kišobranom plitkih i umjetno “nabrijanih” tema.

Najveći problem je cijela industrija koja stoji iza ovakvih plitkih priča i tako od djece u najosjetljivijoj dobi stvara idealne potrošače i nekritičke konzumente. Što je još gore, na sve to ih još potiče i javna televizija koju svi mi za taj aktivizam plaćamo.