Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, dobio je u ponedjeljak primjeren spomenik u središtu Zagreba na devetnaestu godišnjicu njegove smrti. Na svečanosti je uz obitelj i mnoštvo ljudi bio prisutan i cijeli državni vrh koji je u prigodnim govorima odao počast osnivaču moderne hrvatske države. Čelnik Sabora Gordan Jandroković je naglasio kako je Tuđman ostvario svoju viziju kojoj je posvetio znatan dio života, šef Vlade Andrej Plenković upozorio je na njegovu ideju pomirbe koja je doprinijela konačnoj pobjedi dok je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović svoje obraćanje završila njegovim sloganom upisanim i na spomeniku: „Uvijek i sve za Hrvatsku, a našu jedinu i vječnu Hrvatsku ni za što”.
Autor spomenika Kuzma Kovačić, koji je napravio i Oltar domovine na Medvedgradu, braneći se od primjedbi kako skulptura nije potpuno ista izgledu pokojnog predsjednika, kazao je kako to nije ni htio napraviti. „To je kip živog Tuđmana, onoga koji ostaje s nama“ i „sjaji nadom“. I doista, u ono vrijeme krajem osamdesetih kada se uoči raspisivanja prvih višestranačkih izbora pojavio u baraci u Savskoj ulici, uz svo poštovanje drugim političarima iz tog vremena, Tuđman je bio onaj koji je Hrvatima davao nadu da će uz njegovo vodstvo uspjeti ostvariti to što su tako dugo željeli, a kroz zadnja stoljeća svoje povijesti u tome nikako nisu uspijevali. Neovisnu državu.
Čvrstog karaktera i s jasnom državotvornom idejom od koje nije odstupao, uza sve teškoće koje su se pojavljivale na tom putu, izveo je, dakako uz pomoć hrvatskih branitelja, taj projekt do potpunog završetka. Krvavi rat za neovisnost okončao je pobjedničkim akcijama, a potom ih potvrdio, verificirao, na međunarodnim konferencijama. Pritom je dio okupiranog teritorija, Podunavlje, vratio na miran način, reintegracijom, potvrdivši se tako kao korektan saveznih onih u svijetu koji odlučuju o međunarodnom poretku.
Koliko je poznato, to je jedna od rijetkih uspješnih misija Ujedinjenih naroda koja nije okončana zadržavanjem statusa quo nego je promijenila stanje na terenu. Zato se Tuđman, za razliku od brojnih hrvatskih lidera iz prošlosti koje s razlogom slavimo jer su kroz tegobna vremena življenja u većim državnim zajednicama pronosili ideju hrvatske neovisnosti, jedan od rijetkih iznad kojeg se može staviti aureola pobjednika. Mnogi prije njega su ostvarivali vojne pobjede ili pristajali na političke nagodbe vjerujući kako će uz pomoć njih doći do konačnog cilja. Ali nisu uspijevali.
Ban Jelačić, koji je ušao i u narodne pjesme, prešavši Dravu sa svojim postrojbama koje su stupale pod hrvatskim stijegom, pobijedio je Mađare, ali je na kraju od Beča, kako to vole reći povjesničari, za nagradu dobio ono što je Carski dvor tadašnjoj Ugarskoj odredio kao kaznu. Eugen Kvaternik je protiv Austrije podigao bunu koja je skršena u svega nekoliko dana, i on sam je u njoj poginuo. Ante Starčević, ideologog hrvatske suverenosti, je umro toliko razočaran ondašnjom hrvatskom političkom elitom koja je više brinula o svojim osobnim probicima nego o nacionalnoj stvari da se ni pokopati nije htio blizu njih, na nekom groblju u Zagrebu, nego je, po vlastitoj želji, odabrao tada udaljene Šestine. Narodni tribun Stjepan Radić, okupio je Hrvate u jedinstveni korpus, ali je preminuo ubrzo nakon ranjavanja u beogradskoj skuštini, ne ostvarivši svoj san.
Franjo Tuđman ipak jest. I ako se danas nekima čini kako je sve teklo prilično glatko da drukčije i nije moglo završiti, oni upućeniji u tijek stvari znaju kako i nje bilo tako. Još 1994. međunarodni posrednik David Owen uvjeravao je naše dužnosnike po Zagrebu da su rat izgubili i trebaju prihvatiti „pobjedu Srba“ koji su tada vojno držali dvije trećine BiH i trećinu Hrvatske. Hineći dobrostivost Owen je nudio razmjenu teritorija, tzv. krajinu s širokom autonomijom u okviru Hrvatske za Podunavlje koje je Srbija ionako držala, dok se oko BiH, prema njemu, nije imalo što raspravljati s obzirom na stanje na terenu.
Ali, Tuđman, koji je već bio počeo stvarati gardijske brigade za brze i učinkovite udare, bio je strpljiv. Suzdržao se i nešto kasnije te godine kada je Bihać bio pred padom, ali nije dobio dopuštenje Zapada da pokrene akciju. Mnogi na njegovom mjestu bi postupili drukčije i vjerojatno upropastili priliku koja će se pojaviti sudbonosne 1995. Na kraju je Olujom, te akcijama prije i poslije nje, vratio slavu hrvatskom oružju, porazio osvajača do te mjere da više nakon toga nema ni govora o stvaranju velike Srbije, i vratio Hrvatsku na granice oko Dunava i u Boku kotorsku.
Što se tiče BiH, posebice statusa tamošnjih Hrvata, u zamjenu za političku verifikaciju onoga što je napravljeno u Hrvatskoj pristao je na određene kompromise zbog kojih će se to pitanje rješavati još dugi niz godina. Mirna reintegracija Podunavlja bila je dio paketa ponuđenog kroz Daytonski sporazum. Kako nije bio političar koji ide glavom kroz zid, bilo mu je jasno da ne može mala Hrvatska bitno promijeniti odnose među velikima.
Zato je prihvaćao i rješenja koja su donosila korist zemlji koju je vodio iako nisu ispunjavala optimalne ciljeve. Kad su hrvatske postrojbe 1995. bile blizu Banja Luke, na zahtjeve SAD-a zaustavio je njihovo napredovanje iako su brzo mogle ući u taj grad. Mogao ih je ne poslušati, ali pitanje je kako bi se onda dalje situacija razvijala. Uostalom, na primjeru srbijanskog čelnika Slobodana Miloševića vidimo kako završavaju lideri i njihove politički projekti koji iskušavaju strpljenje i moć onih od kojih ne mogu ne izgubiti.
Zato je Tuđman hrvatski velikan, ma koliko mu to neki pokušavali osporiti. U teškim okolnostima činio je taktičke kompromise zbog kojih smo se nekada na njega ljutili ali imajući uvijek u vidu strateški cilj koji je na kraju i ostvario. Vodio je zemlju do pobjedonosnog završetka ostvarivši pritom sve bitne interese čime smo kao kao nacija i država ponovno vratili na političku kartu svijeta.
Što se ekonomije tiče, iza njega je u Banskim dvorima već prodefiliralo šest čelnika Vlada, s lijeve ili desne opcije, i u proteklih 18 godina imali su dovoljno vremena ovu državu učiniti prosperitetnijom i ugodnijom za život nego što je trenutno sada, a ne se stalno za svoje neuspjehe izvlačiti na eventualne pogreške počinjene u tom segmentu za Tuđmanove vladavine.
S protokom godina i oni koji su ga nekad kritizirali danas sve više uviđaju njegovu veličinu. Uostalom, to mu je bivši američki državni tajnik Henry Kissinger još davno prorekao, napisavši mu u pismu:„Vi ćete biti veliki čovjek hrvatske povijesti, ali ne za života, nego kad ocjene budu donesene hladnom glavom“.