Politička karijera Kolinde Grabar-Kitarović našla se nakon parlamentarnih izbora 2007. u slijepoj ulici. Bila je isuviše nisko na izbornoj listi HDZ-a da bi ušla u Sabor, a premijer Ivo Sanader nije je želio u svom drugom mandatu u Vladi. No, njezina je sreća ležala u činjenici da je kao ministrica vanjskih poslova izgradila dobre odnose s tadašnjim predsjednikom Stjepanom Mesićem i on joj je pomogao. Mesić je više puta javno ispričao na koji način.

»Rekao sam Sanaderu: Čuj, ‘ajmo je poslati u Ameriku. Sanader je rekao, ali iz tvoje kvote, ne iz moje«, otkrio je Mesić pozadinu dogovora njega i Sanadera o odlasku Kolinde Grabar-Kitarović za veleposlanicu u Washingtonu. Kasnije je ona prešla na dužnost u NATO savezu, a početkom 2015. pobijedila je na predsjedničkim izborima. Možda se nikad ne bi uspela na Pantovčak da Mesiću, eto, Sanader nije priznao pravo na kvotu veleposlanika, unutar koje je on potom mogao odabirati ljude za šefove hrvatskih diplomatskih misija. Bilo je to u skladu s ustavnom pozicijom predsjednika Republike kao sukreatora vanjske politike koji, na prijedlog Vlade, donosi odluku o postavljanju i opozivu veleposlanika, javlja Novi list. 

Fifty-fifty

Danas, međutim, premijer Andrej Plenković inzistira da on mora predložiti sve veleposlanike i generalne konzule, a predsjedniku Zoranu Milanoviću dopušta tek da nekoga odbije, poslije čega bi mu Vlada ponudila novo ime. Milanović, pak, traži svoju kvotu, da on smije odrediti polovinu veleposlanika i generalnih konzula. I to je dovelo do velikog zastoja u smjeni hrvatskih diplomata. Prolazi to nekako ispod radara zbog živopisnog sukoba Milanovića i Plenkovića u vezi s izborom predsjednika Vrhovnog suda.

No, trenutačno se čini da će njih dvojica prije pronaći rješenje za taj problem, nego otkočiti postupak imenovanja veleposlanika. Jer, ako Sabor ne izabere Zlatu Đurđević za predsjednicu Vrhovnog suda, možda će se Plenković, sada kada su se o proceduri praktično usuglasili, složiti već s idućim Milanovićevim kandidatom za tu dužnost. Kad su u pitanju veleposlanici, među njima postoje fundamentalne razlike o tome kako ih uopće imenovati. Nisu još ni blizu dogovora o metodologiji, a uskoro će, osim ovih koji su sada na čekanju, morati zamijeniti cijeli diplomatski kontingent.

Posljednju je izjavu o ovoj temi Plenković dao u srijedu i nije ostavio ni najmanju mogućnost za odustanak od svog načela. Odbacio je Milanovićevu prošlotjednu tvrdnju da je premijer kriv što »sada već masa hrvatskih diplomata« ne zna kada će i gdje ići u službu, čime su pogođeni i članovi njihovih obitelji.

– Javnost mora znati da veleposlanici, njih šest, sedam, i nešto generalnih konzula, zahvaljujući njemu ne idu na nove destinacije. Ministarstvo vanjskih poslova i Vlada imaju jednu listu, nju je on dobio, s gnušanjem ju je odbio i traži fifty – fifty. Ja kažem, ne može fifty – fifty. Nisu ti ljudi ni moji ni njegovi. To su službenici, profesionalci, diplomati s iskustvom. Neki možda u kontinuitetu, neki su se možda bavili i politikom. Ti ljudi ne idu u proceduru zato što on to blokira. Podjela fifty – fifty nije nikad postojala, neće ni sada, nema ni teoretskih šansi. Sigurno nije postojalo između mene i predsjednice Republike. Postoje ljudi koje Vlada predlaže, ako on baš tog i tog iz nekog razloga ne želi odobriti, ok, naći ćemo nekog drugog, poručio je premijer Milanoviću prije tri dana iz Karlovca.

Nema konzultacija

Plenkovićev stav počiva na Odluci o postupku osnivanja diplomatskih misija i konzularnih ureda Republike Hrvatske u inozemstvu i postupku postavljanja i opoziva šefova diplomatskih misija. Bio je to jedan od prvih propisa što ih je donijela Milanovićeva Vlada, na sjednici 5. siječnja 2012. U toj se odluci navodi da prijedlog postavljanja i opoziva šefova diplomatskih misija Vladi priprema »MVP, nakon prethodnih usmenih konzultacija s predsjednikom Republike«. Iz Milanovićevih, ali i iz Plenkovićevih izjava, može se zaključiti da se iz MVP-a nisu konzultirali s predsjednikom. Premijer je krajem studenog prošle godine, po završetku sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost, uručio Milanoviću listu MVP-a na kojoj su, primjerice, nekadašnji HDZ-ovi ministri vanjskih poslova Davor Stier i Miro Kovač, a predsjednik je »nije htio ni pogledati«. On se, za razliku od Plenkovića, ne poziva ni na kakav dokument nego na političku praksu iz vremena dok su neki drugi ljudi bili predsjednici i premijeri.

– Zamolio sam da on sam odabere koji su mu prioriteti. Ja nemam kandidate jer ne znam kojim mjestima ću raspolagati. Ali, ne želim uzimati punu odgovornost za prijedloge koji dolaze od premijera. Mora se znati tko iza koga stoji. Postoje ljudi koje ja ne bih nikada poslao kao veleposlanike, no potpisat ću ih, ne bih se inatio, objasnio je nedavno Milanović kako on zamišlja proces imenovanja veleposlanika. Traži da mu pripadne njegova kvota i da se točno zna koga je predložio Plenković, što nema dodirnih točaka s premijerovom idejom o tome. Dakle, do daljnjeg se veleposlanike neće mijenjati.