Novinarka Ivana Petrović objavila je da je preminula katolička aktivistkinja Ružica Ćavar.

“Umrla je dr Ruzica Cavar hrvatska katolicka aktivistica(rodj 1937). Stomatologiju a potom i medicinu diplomirala je na Sveucilistu u Zagrebu. Specijalistica djecje stomatologije a potom i epidemiologije. Dr Cavar je zbog svojih stavova i nacela koje je smatrala Ispravnima dozivjela i brutalni fizicki napad u Zagrebu.

Slagali se s njom ili ne- ta intelektualka je zasluzila duboko postovanje zbog svoje postojanosti. Odnos prema dr Cavar je ogledalo naseg drusva u kojoj ” toleranciju” promicu najnetolerantniji – ljudi liseni sposobnosti dijaloga sa drugim koji ne misli isto. Pocivala u miru Bozjemu”, napisala je Ivana Petrović.

Ružica Ćavar bila je brutalno napadnuta 2014. godine na Cvjetnom trgu tijekom održavanja prosvjednog skupa “Skup razuma 2”, kada ju je udario Neven Kovačić (60). Napadač je osuđen na godinu dana zatvora s trogodišnjim rokom kušnje, te je morao platiti 1800 kuna sudskih troškova.

Nakon presude Ružica Ćavar je izjavila.

” Mediji su izvijestili da je na zagrebačkom općinskom kaznenom sudu izrečena presuda Nevenu Kovačiću za kazneno djelo nasilničkog ponašanja prema meni, izvršeno 20. rujna 2014. godine na Trgu Petra Preradovića (Cvjetnome trgu) u Zagrebu, za vrijeme prosvjednoga skupa više ateističko liberalnih udruga nazvanih “Glas razuma – Pokret za sekularnu Hrvatsku” protiv Vatikanskih ugovora, a koje udruge u Hrvatskoj predstavljaju 2% stanovništva.

Prema pisanju glavnih i najutjecajnijih medija u to vrijeme, a i u današnje, kada je izrečena blaga presuda brutalnom počinitelju za to nedjelo, vidi se da svi naginju krivom prikazu događaja u interesu ljevičarskog krivca, te i po tome vidimo da Berlinski zid u Hrvatskoj još stoji vrlo čvrsto.

Naime, u Večernjem listu od 9. studenoga, u samome naslovu te vijesti: “Uvjetna za šamar ženi koja je u padu slomila ruku”, očite su laži i manipulacije.

Osobno sam na sudu, u svojstvu svjedoka, iznijela stvarni i istiniti događaj, koji nema veze sa rečenim naslovom, a obrazloženje presude na godinu dana zatvora uvjetno na tri godine još nisam primila ni vidjela.

Također, medijski prikaz događaja ni onda, a ni sada nakon presude, ne počinje i ne završava objektivno od samoga početka, nego od sredine i to sve lažno. Po tim izvješćima ispada da sam ja započela incident trganjem platnenih transparenata organizatora prosvjeda sa željezne ograde pravoslavne crkve, te da me je počinitelj samo dotaknuo, nastojeći me zaustaviti u toj mojoj radnji, pri čemu sam ja pala i slomila ruku.

No, stvarnost je bila sasvim drukčija. Istina, ja sam, kao tadašnja predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj, uputila javni poziv na mirni kontra prosvjed, kako bismo izrazili svoje mišljenje o temi prosvjeda.

Na skupu je bilo oko stotinjak ljudi, pri čemu ja nisam znala koliko ih je došlo sa naše strane. U mome društvu nas je bilo petero. Svoje natpise na kartonima veličine A3 zalijepili smo također na željeznu ogradu.

Ubrzo je došao jedan aktivist sa njihove strane te potrgao i zgužvao naše plakate, bacivši ih na tlo. Nitko od nas nije krenuo na toga čovjeka, nego je jedan naš član odmah pošao obavijestiti policiju. Ja sam bila revoltirana, pošla sam za trgačem naših plakata i pitala ga zašto je to učinio. On nije ništa odgovorio nego je krenuo dalje. Ja sam, vidjevši njihove platnene transparente također jedan otrgnula i pošla prema drugome, koji se nije dao odmah otrgnuti, jer je bio čvrsto vezan za željeznu ogradu. U tome momentu ugledala sam krajičkom oka kako prema meni, s desne strane, trči krupan muškarac i kad je već bio blizu mene, ja sam se instinktivno okrenula prema njemu, a on je u tome momentu svojom desnom otvorenom rukom najsnažnije udario po gornjem dijelu moje lijeve nadlaktice, te mi smrskao kost i iščašio rameni zglob. Osjetila sam strašnu bol, kao nikada u životu, i pala sam na leđa. Pri padu se nisam ni najmanje udarila, samo mi se lijeva ruka grčevito tresla i trzala. Moju glavu i lice nasilnik nije ni dotaknuo, niti sam ja glavom udarila u tlo, a krv mi je malo potekla iz nosa zbog stresa.

Odmah su dotrčali policajci i drugi ljudi. Ja nisam mogla sama ustati, niti uz njihovu pomoć. Ubrzo je stigla i hitna pomoć, koja me odvezla u bolnicu.

Uz kasniji cjelokupni kirurški i fizikalni tretman, funkcija moje lijeve ruke ostala je trajno smanjena za bar 50 posto. Budući da mi je kost zbog snažnog udarca bila razbijena na više sitnih dijelova, liječnici je nisu uspjeli dobro sastaviti, pa je i krivo zarasla. Jedino, hvala Bogu, nemam bolova, a donekle se mogu i poslužiti tom rukom.

Posljedice toga brutalnoga nasrtaja mogle su biti i kobne za moj život, jer su na samome mjestu događaja bili metalni stolovi sa oštrim rubovima, na koje sam pri padu mogla udariti glavom, a što se slučajno nije dogodilo.

Nasilnik Neven Kovačić na sudu izjavljuje da se ne osjeća krivim, te da je to učinio u velikome uzbuđenju kada je vidio da netko trga sekularne transparente, te da čak nije prepoznao radi li se o muškarcu ili ženi, a kamoli je li osoba starija ili mlađa.

Samim tim svojim priznanjem iskazuje da mu se pomutio razum. Od čega bi mu se tako sve zamračilo, nego od mržnje prema neistomišljenicima drugačijega svjetonazora? Pri tome ne zaboravlja lagati da me je tobože ošamario, zbog čega sam pala i slomila ruku. No, ja sam pala na leđa, a ruka mi je slomljena sprijeda i svi hematomi i modrilo bili su mi sa prednje strane prsnoga koša, što je napisano i u izvješću liječnika. Neven Kovačić ujedno govori kakve on sve ima posljedice radnog i političkog karaktera, jer je izbačen iz stranke Laburista, budući da se istina širila ne putem glavnih medija, nego društvenim mrežama, pa ispada da je upravo on žrtva, a ne ja. Nikada mi se nije ispričao, niti na sudu zažalio zbog svoga nedjela.

Općinski kazneni sud u Zagrebu, kao što vidimo prema presudi, u ovom slučaju ne uzima u obzir da je poticaj nasilniku bila neopisiva mržnja i da bi u demokratskom društvu jedino bezuvjetna zatvorska kazna takvima, a i svima drugima, preventivno bila adekvatna opomena. Moj odvjetnik će uložiti žalbu na takvu presudu i pokrenuti parnicu za odštetu zbog posljedica toga nasilja.

Ja osobno prema nasilniku Nevenu Kovačiću, psihološki deformiranom, nemam nikakav osjećaj mržnje, nego mi je žao što ima takvih ljudi, te mu želim rasvjetljenje razuma i da shvati koji je pravi put i ispravan način ljudskoga ponašanja, pri čemu bi mu svakako pomogla objektivna kazna ljudske pravde.

Radi usporedbe prema svome slučaju, baš iz toga vremena, namjerno sam sačuvala jedan izrezak iz Večernjeg lista od 21. listopada 2014. godine, pod naslovom “Osam mjeseci zatvora za napad na gay par” i nadnaslovom “Zločin iz mržnje”. Radi se o mladiću Ivanu Cvrtili, koji je baš tada pravomoćno osuđen, isto na zagrebačkom općinskom kaznenom sudu, jer se u gradu posvađao sa dvjema lezbijkama koje su provocirale prolaznike svojim ljubakanjem, a on ih je najprije verbalno napao, na što su one uzvratile, te ih je par puta i šakom udario, ali bez ikakvih tjelesnih posljedica. Na sudu se ispričao i izrazio žaljenje.

Sudac je ocijenio i viši sud potvrdio da je mladić u svome ponašanju bio vođen mržnjom prema osobama homoseksualne orijentacije, što je neprihvatljivo, te da se jedino bezuvjetnom kaznom može postići svrha kažnjavanja.

Po mome mišljenju, taj dečko je trebao biti kažnjen jedino na sudu za prekršaje, a možda i te djevojke, jer su namjerno javno provocirale i uznemiravale građane.

Vi, drage prijateljice i prijatelji, Hrvatice i Hrvati, u mome slučaju procijenite sami o kakvoj se diskriminaciji radi i kolika je objektivnost i pravednost hrvatskoga pravosuđa”, izjavila je Ružica Ćavar.