U Zagrebu je u 59. godini života nakon duge i teške bolesti preminuo Lukas Nola, filmski redatelj i scenarist, profesor zagrebačke Akademije, te jedan od ključnih aktera tzv. Mladog hrvatskog filma devedesetih. Iz hrvatske je filmske kulture otišao čovjek koji je bio omiljeni pedagog, zanimljiv i kvalitativno neujednačeni svaštarski režiser, ali i svojevrsni glasnogovornik filmskog naraštaja rođenog sredinom šezdesetih. Iza sebe je ostavio sedam dovršenih dugometražnih filmova, te jedan koji je dovršio gotovo do kraja. Ali, još i važnije, iza sebe je ostavio brojne učenike na koje je izvršio nemjerljivi utjecaj.

Posljednjih godina Nola se borio protiv teške dijagnoze, no nikada nije posustajao u svojoj borbi. Da boluje od karcinoma grla, otkrio je prije osam godina nakon odlaska liječniku zbog konstantne promuklosti. Ubrzo je i operiran u KB Dubrava, a o svojoj bolesti svojedobno je govorio i za Večernji list.

– Rak grla dijagnosticiran mi je prije tri godine i od tada se bavim njime koliko se on bavi mnome. To je ozbiljna stvar koja se ne može gurnuti pod tepih, no iako zahtijeva veliku posvećenost, nikad mi neće postati prioritet niti će se oko nje vrtjeti moj život. Popravljao me vješt majstor, a obitelj je pazila na mene, tako da sam, u skladu sa statistikama, danas O.K. – govorio je Nola u intervjuu za Večernji list 2017. godine.

Nakon operacije uspio se riješiti i svojih poroka. A to je, ako uzmemo u obzir da je na dan pušio četiri kutije cigareta, doista vrijedno divljenja. Priznao nam je i da mu je život bez cigareta donio više elana i energije, što se osjetilo na snimanju serije “Čuvar dvorca”. Osim cigareta, odrekao se i alkohola.

– Volio sam i popiti, ali ni to mi ne nedostaje. Žudim jedino za hladnim pivom. Onaj osjećaj kad je vani pakleno vruće, a vi uzmete kriglu ledenog piva i popijete nekoliko gutljaja. To mi nedostaje – iskren je bio redatelj.

U usvajanju novih životnih navika i pripremama za seriju najveća mu je podrška bila, uz djecu Jakova i Maru, supruga Barbara.

– Kada je doznala za bolest, šutjela je nekoliko minuta, a onda se pokrenuo nevjerojatan stroj koji se do danas nije zaustavio – ispričao Nola.

Lukas Nola rođen je 1964.u filmaškoj obitelji: otac mu je bio scenograf. Studirao je na zagrebačkoj ADU koncem osamdesetih. U kinematografiju je ušao u vjerojatno najnepodesnijem trenutku koji se mogao zamisliti. Tih ranih 90-ih novca nije bilo, jedna se kinematografija urušila, a druga koja je nastajala prioritetno se bavila nacionalističkim kičem. U tom trenutku, pojavio se naraštaj tek diplomiranih režisera koji su oponirali takvoj produkciji s mladenačkim, stiliziranim filmovima punim ironije, javlja Jutarnji list.

Ključni akteri te generacije bili su Vinko Brešan, Hrvoje Hribar, Vlatka Vorkapić, Goran Rušinović i Lukas Nola. Samo su sebe pomalo preuzetno nazivali „novi“ ili „mladi hrvatski film“. Premda možda i nisu toga posve bili svjesni, oni su bili prvi čisti postmodernisti domaćeg filma. Vidjelo se da su to redatelji odrasli na Lynchu, Bessonu, Beineixu, Šijanu…

Među njima Nola je led probio prvi, i to TV filmovima: urbanim noir krimićem „Dok nitko ne gleda“ (1993), te ratnom dramom „Svaki put kad se rastajemo“ (1994). Njegovi filmovi bili su pokušaj da se apsolvirani zapadni utjecaji i postmoderna stilizacija spoje s pričom i svjetovima koji imaju veze s hrvatskom 90-ih. Nolini su filmovi stilski osviješteni, vizualno ispeglani, žanrovski samosvjesni, te puni sarkazma i ironije koju tadašnji povijesni moment nije baš ljubio. Mlad, elokventan i stilski osviješten, Nola je bio neka vrsta arbitra elegancije tadašnjeg mladog filma, glasnogovornik koji programatski elaborira ono što se u tadašnjem hrvatskom filmu mlađem naraštaju nije sviđalo.

Nakon prva dva filma Nola snima prvi pravi kino film, ne do kraja uspjeli triler na temu traffickinga „Rusko meso“ (1997). Svoja dva najvažnija filma snima za redom u samo dvije godine nakon 2000. Prvi od njih je ratna fantazmagorija „Nebo, sateliti“ (2000), film koji se bavi ratom 90-ih na način stubokom drukčiji od dotadašnjih hrvatskih ratnih filmova (uglavnom stilski tupavih, a ideološki shematičnih). „Nebo sateliti“ film je koji više proizlazi iz „Apokalipse danas“, iz Terrence Malicka i Tarkovskog nego iz tradicije domaće ratne drame. U tom je filmu ratište – snimano u dolini Neretve – limb, zona ludila, zaumni prostor fantazmagorije gdje prestaju vrijediti ljudska, fizička i moralna pravila. Kao čovjek koji je prošao rat, jako sam osjetljiv na filmove u kojima je ratište fejkano. Uz „Tanku crvenu liniju“ i Petrovićev „Tri“, „Nebo, sateliti“ spada među rijetke filmove u kojima sam imao osjećaj da nije.

Foto : Hina