Zrela društva s odgovornim pojedincima trebala bi moći prepoznati osobe koje nose rizik za razvoj osobne patologije i predstavljaju opasnost. To društva ne čini apsolutno zaštićenima, ali barem pomaže da se stvore brane od eskalacije nasilja. Zato je jedini odgovor na tragediju u Srbiji, koju su u razmaku od dva dana potresla dva masovna ubojstva, najprije trinaestogodišnjeg dječaka-ubojice iz centra Beograda i dvadesetjednogodišnjeg mladića iz Mladenovaca, dubinska analiza, otkrivanje uzroka, a ne ono što nudi predsjednik Srbije Aleksandar Vučić – još više represije. Tako analizira bivši potpredsjednik vlade i doktor psihologije s beogradskog Filozofskog fakutleta Žarko Korać. Pratio je medije u Hrvatskoj ovih dana, kaže “vidim da je ljudima žao, ali su i uplašeni da bi se neki psihopat mogao inspirirati događajima u Beogradu, jer se ovo ne događa u Boliviji nego u regiji”, piše Jutarnji list.

Zašto okolina nije u stanju detektirati psihopatske osobine pojedinaca i nekako preventivno djelovati? Još je shvatljivo da roditelji ne mogu u svom 13-godišnjem djetetu vidjeti ubojicu, ali…

– Ali mogu. Mogu! Nema govora i mjesta pričama o divnoj, uglednoj obitelji sa sinom ubojicom. Nema niti jednog mog kolege ni psihijatra niti kliničkog psihologa koji bi vam to rekao, uvijek postoji nešto u pozadini, uvijek je u osobnoj patologiji duboko skrivena i jedna obiteljska patologija. Samo što mi u ovom trenutku to ne znamo.

Otkrilo se da je dječak K. na spisak onih koje je sve planirao ubiti stavio ponajbolje učenike iz svakog razreda. Znači, gotovo nevjerojatno – on je htio ubiti svoju konkurenciju, planirao je ubiti najdarovitiju djecu, sam je bio odličan učenik, išao je na takmičenja, učio je glumu, učio je svirati i borilačke vještine. Ja sam pitao što još, vozi li i formulu jedan?! To je dijete preoterećeno tuđim ambicijama koje je u jednom trenutku odlučilo obračunati se sa svojom konkurencijom. Zastrašujuće, ali to je činjenica i naravno samo jedan element cijele priče o kojoj ne znam mnogo, kao što ne znam ni strukturu tog dječaka, ali znam da njegovo ponašanje poslije tog zločina ukazuje na ozbiljnu osobnu patologiju. On je bio potpuno miran. Šef beogradske policije ostao je šokiran, rekao je da je bio na tisuće uviđaja, a nije ni sanjao da će biti i na takvom, da su svi policajci ostali zapanjeni dječakovom mirnoćom. Nikakvo kajanje nije iskazivao, nije plakao, nije tražio pomoć. Potpuno je mirno ispričao što je napravio. Dakle, radi se o očigledno dubokoj patologiji tog dječaka koja je mogla početi vrlo rano.

Pisalo je da je dječak bio u tretmanu psihologa. Dakle, nisu vidjeli…

– Ne, nije bio. Išao je kod psihologa nakon jednog nejasnog incidenta u privatnoj školi glume, kada je dobio udarac u usta, ali tada nije bilo razloga ni za kakvu dublju obradu. To je bio površan pregled, postoje najrazličitiji instrumenti za testiranje, a kolege nisu smatrale da je to potrebno pa je dobio ono b.o. bez osobitosti. Nije bio ni u kakvom tretmanu, bio je samo jako povučen i slabo je komunicirao i družio se s vršnjacima. Školska psihologica jutros je na televiziji ispričala da je ubijena i djevojčica koja je svaki dan s njime dugo razgovarala. Dakle, on je ubio djevojčicu s kojom je imao neki bliži, emotivni odnos – to je jedan sadistički poriv. Vidio sam oca, poznatog odbojkaškog trenera, vrlo visokog čovjeka, kako nosi na svom ramenu maleni ruksak svoje ubijene kćeri, ta mi je slika baš simbol patnje i tragedije.

Među žrtvama je sedam djevojčica i jedan dječak što upućuje na to da se više “ljutio” na djevojčice negoli na dječake.

– Ja sam to isto uočio, ali ne mogu objasniti. Ubio je dječaka s velikim glazbenim talentom koji je jako dobro svirao klavir, dobio je nagrade, komponirao je jednu klavirsku kompoziciju, majka mu je psiholog. Da ne budem patetičan, slike tog dječaka naslućuju da je bio mali anđeo. Nameće mi se pitanje pošto se tvrdi da je dječak ubojica bio provociran u školi, kako ga je mogao i čime ugroziti taj jedanaestogodišnji dječak koji je svirao klavir, njega starijeg, skoro 14- godišnjaka? Priča da je bio žrtva vršnjačkog nasilja mi se čini pogrešnom. Jer, nije stvar u drugim djevojčicama i dječacima nego u njemu, u njegovoj ličnosti, uvjetima u kojima je rastao u obitelji, uloženim ambicijama svojih roditelja, u nekoj patologiji koja se stvorila, interesantno majku nitko ne spominje i sestru koja će, nažalost, imati vrlo težak život.

Ovih dana psiholozi poručuju: “Razgovarajte s djecom”, kao da se patologija može riješiti razgovorom.

Kad je počeo rat bili smo jako zbunjeni koliko je malo ljudi tražilo pomoć institucija, napravljene su čitave klinike, psihijatrijske bolnice stvorile su čitave timove za pomoć, a ljudi se nisu javili. U Srbiji i vjerojatno cijeloj regiji, nažalost, smatra se nekom vrstom poraza obitelji ako se traži stručna pomoć. Tako će i sada biti pa ova poruka valjda ide u tom pravcu. Naša društva su tradicionalna, smatraju da se problemima člana obitelji mora baviti sama obitelj. Ne mogu prigovoriti tome, ali pogrešno je odbacivati pomoć, tim više što je nekada obitelj sama uzrok problema i to ne baš lakih. Ni sada ne zvone puno više telefoni niti dolaze ljudi. A djeca su uplašena, uznemirena. Jedna majka je rekla da ne zna hoće li njezino dijete više uopće moći ići u školu, drugu 16-godišnja kćer traži da spava s njom u krevetu. Uvukao se strah i u djecu i u roditelje.