Da obrazovanje u devedesetima nije bilo prioritet nijednoj vladi ukazuje i odabir ministara. Ako izuzmemo Vlatka Pavletića, koji je osobito u znanstvenim krugovima imao neupitnu važnost, sve tri tadašnje ministrice (Vesna Girardi-Jurkić,Ljilja Vokić i Nansi Ivanišević), kao ni ministar Božidar Pugelnik, nisu dolazili iz redova utjecajnijih hadezeovaca.

Nakon što smo početkom dvijetisućitih dobili prvu koalicijsku vlast, resor obrazovanja pripao je haesesovcu Božidaru Strugaru. HSS je bio tek treća stranka po važnosti u koaliciji, a ministar Strugar sigurno nije pripadao važnijim haesesovcima. Nakon što se HDZ po prvi put vratio na vlast, ministar je postao „nestranački“ Dragan Primorac, liječnik podjednako nepoznat u prosvjetnim krugovima i krugovima vladajuće stranke. Poput Primorca i njegov nasljednik Radovan Fuchs, također, nije bio neki posebno utjecajan hadezeovac.

Milanovićev ministar obrazovanja Željko Jovanović zapravo je bio prvi ministar obrazovanja koji je imao značajnu težinu u stranci iz koje je dolazio. Na žalost, svoj utjecaj u stranci i vladi Jovanović nije iskoristio za neku osobitu dobrobit zaposlenih u svom resoru. Dapače. Nakon Jovanovića žezlo je na Sveticama prvo pripalo Vedranu Mornaru, koji nije pripadao nijednoj stranci, a potom i prethodno nepoznatim i neutjecajnim hadezovcima biologu Predragu Šustaru i filozofu Pavi Barišiću.

I na kraju smo stigli i do aktualne ministrice Blaženke Divjak. Iako se radi o nestranačkoj ministrici, zbog važnosti koju HNS, stranka sa zanemarivom podrškom birača, ima za preživljavanje koalicije, po prvi se puta dogodilo da sektor obrazovanja na svome čelu ima osobu kojoj su se otvorile konkretne mogućnosti uvođenja zahtjevnijih promjena u školstvu. Paradoks je da ministrica, iza koje stoji minorna stranka, ima utjecaj veći od svojih prethodnica ili prethodnika koji su dolazili iz važnijih stranaka.

Da utjecaj HNS-a ne postoji, od projekta poznatog pod nazivom Škola za život ne bi bilo ništa. Bjelodana je činjenica da su iz većinskog koalicijsko partnera nezadovoljni provedbom reforme na haenesov način. Ipak, uvijek kada bi se agilnu ministricu pokušalo obuzdati, politički je pragmatizam prevagnuo pred njenim pogreškama i propustima. Zadržavanje na vlasti u postojećem sastavu imalo je svoju cijenu i HDZ tu je cijenu bio spreman platiti.

I tako je ono što je tamo još od devedesetih bilo nemoguće odjednom postalo moguće. Čak i povećanje plaća zaposlenih u školama ne izgleda kao nemoguća misija. Ako do njega i dođe, potvrdit će se teza da za učitelje nikada novca nije bilo i zato jer su školstvo uvijek predstavljali politički slabi ministri. Nakon europskog novca za školstvo bi se moglo pronaći i domaćeg, tj. proračunskog novca stoga jer HNS i njihova ministrica imaju još uvijek za Andreja Plenkovića respektabilan politički značaj.

Upravo zbog mjesta HNS-a u vladajućoj koaliciji ne iznenađuje da najžešći napadi na haenesovu ministricu dolaze od strane predstavnika stranke koja aspirira na HNS-ovo mjesto u vladi – Stranke rada i solidarnosti Milana Bandića. Zato skoro ni jedan od poteza ministrice Divjak nije, kada se radi o Milanu Bandiću, prošao bez kritike. Divjakičina najava povećanja plaće izazvala je Bandićevu reakciju o povećanju plaća učiteljicama u produženom boravku. Na ministričinu najavu 6-postotnog povećanja plaće svim zaposlenim u školama, zagrebački je gradonačelnik ministrici uzvratio najavom povećanja plaće od 17-posto zagrebačkim učiteljicama u produženom boravku.

U svojoj prvoj reakciji ministrica je Divjak Bandiću spočitala da se prihvati svoga posla oko opremanja škola jer plaće učitelja nisu ono čime bi se gradonačelnik Zgreba trebao baviti. Da se ministrica prethodno posavjetovala s onima koji o funkcioniranju sustava ipak nešto i znaju, teško da bi ovakvo što izjavila. Posao gradonačelnika Zagreba jest pobrinuti se i za plaće 600-injak učiteljica u produženom boravku. Ne samo osigurati novac da te plaće budu na vrijeme isplaćene, nego i utjecati, ako ocijeni potrebnim, na njihovu visinu.

Nije, dakle, Milan Bandić pogriješio kad se napokon zainteresirao za povećanje plaća učiteljicama-boravkašicama. Uostalom davno smo mu, puno prije nego je resor obrazovanja preuzela Blaženka Divjak, upravo ovo predlagali mi iz Preporoda. Uvijek su se nalazile neke prepreke kojih zapravo nije ni bilo. Da drugačije pristupa obrazovanju, Zagreb je odavno mogao pokazati upravo poboljšanjem materijalnog položaja onih radnika čije plaće sam financira. Produženi boravak je za to, zbog malog broja zaposlenih, bio kao stvoren.

Zašto Milan Bandić sada radi ono što je prethodno propuštao ? Odgovor nije teško pronaći. Kao prvo ne radi gradonačelnik Zagreba ništa suštinski drugačije od ministrice školstva. Oboje se žele upravo na povišici prosvjetarskih plaća svidjeti biračima. I u ovome nema ništa loše. Jednog će se dana baš na ovakvim pitanjima, a ne na pitanju ustaša i partizana, izbori gubiti ili dobivati. Čak im je i modus operandi sličan. Štoviše, manje je suspektan potez Bandićev. Ministrica se prethodno nije posavjetovala sa svojim šefom, a zagrebački gradonačelnik, koji uostalom sa svojim žetončićima službeno i nije član vladajuće koalicije, o svojim namjerama i nema obvezu premijera obavještavati.

Ako do povećanja plaća zagrebačkim učiteljicama u produženom boravku dođe, radit će se o događaju s mogućim dalekosežnim posljedicama. Milan je Bandić, osobito zato što se radi o trostruko većoj povišici od one koju zagovara ministrica Divjak, loptu napucao u dva smjera. I HNS i HDZ, dovedeni su u poziciju da oni za učitelje traže ili učiteljima odbijaju dati, višestruko manje od onoga što pruža Milan Bandić.

Pri tom je jako važno da zagrebački gradonačelnik nema ograničenja koja imaju i premijer i ministrica. Njemu, osim, kako on to voli reći, dragog Boga, nitko ne sjedi nad glavom. Svojim soliranjem s povišicom plaće, djelima a ne riječima, pokazuje da prepoznaje važnost većih prosvjetarskih plaća. Najmanje je važno u svemu ovomu je li obrazovanje postalo svojevrsnom monetom za potkusurivanje takmaca u političkoj utakmici. Političari, ama baš sve što rade, rade uglavnom zbog vlastitog probitka ili koristi za svoju stranku.

Jako će zanimljiv biti rasplet svega ovoga. Kada zagrebački gradonačelnik ne bi imao problema s pravosuđem, operaciji produženi boravak ništa ne bi stajalo na putu. Ovako, uvijek postoji mogućnost da vis maior spriječi Bandićev naum. Bilo kako bilo, u priči o povišici učiteljskih plaća, ubuduće će značajnu ulogu imati i sve što će se po pitanju plaća u školama događati i u Zagrebu.

Foto: