Predrag Sekulić, koordinator Stožera za obranu rafinerije u Sisku, reagirao je na izjavu Hrvoja Zekanovića u Saboru koju je protumačio kao prebrojavanje krvnih zrnaca. Na svom Facebook profilu iznio je emotivnu ispovijest o svojem ocu i majci, o svom odgoju, o odlasku u obranu Hrvatske i o svojim sinovima. Zekanoviću je poručio da nije na plaći da “trkelja gluposti”, te da ne petlja “jedan sveti grad i ponosno ime Vukovar” u svoje “bolesne priče”.
Sekulić je napisao se njegov otac, etnički Srbin, kada ga je vidio u hrvatskoj uniformi spremnog za odlazak u rat, rasplakao od sreće. Rasplakao se jer je tada vidio da je sina dobro odgojio ali i, dodao je Sekulić “jer će začepiti usta mnogim tim i takvim kao ti”.
Objavu prenosimo u cijelosti.
‘E moj zeko, e moj Zekanoviću.
Evo, odgovaram na tvoj poziv kako “je jako bitno tko vam je otac i majka”.
Pa krenimo:
Otac je bio Simo, a majka je bila Silvija. Otac je bio pravoslavni Hrvat ili pravoslavac ili Srbin (čisto nudim opcije za tvoje tumačenje tih i takvih), a majka Hrvatica katolkinja. Vjenčali su se tamo davne 64. u katoličkoj crkvi, a mama je izabrala imena meni i bratu i krstila nas u pravoslavnoj. A znaš zašto? Baš u inat tima i takvima kao ti, od kojih su neki eto čak bili članovi jedne ili druge njihove obitelji.
Odgajali su oni nas kako su mislili da je ispravno, kao što to rade sve majke i očevi. A ta ispravnost je, između ostalog, dovela do toga da smo i brat i ja bili dragovoljci Domovinskog rata.
Sjećam se dana u kasno proljeće 91. kada sam otišao u rat (ne mislim da je to neki podvig, čisto da se razumijemo). Navečer sam došao doma ostaviti civilku i uopće reći roditeljima gdje sam. Otvorio je otac Simo, taj zbog kojeg me ti i takvi kao ti žele danas označiti. Ugleda me u odori Zbora narodne garde, zagrli me i zaplače. Prije toga ga nikada nisam vidio da plače. Zaplakao je od sreće, mada zbog njegove šutljive osobnosti nikada nismo pričali o tome. Pretpostavio sam da je to zato što sam mu olakšao, jer je vidio da su nas dobro odgojili, ali i jer će začepiti usta mnogim tim i takvim kao ti, koji su bili spremni podbadati i prebrojavati mu štošta, mada su njegovi stoljećima u Hrvatskoj, mada je bio dobar i vrijedan čovjek, miran i tih, spreman pomoći svakome.
A ja? Ja sam vidiš zeko moj vidio četnike, vidio ranjene i poginule suborce, bio hrabar ali se i upišao od straha tijekom tog našeg Domovinskog rata. I ne pričam o tome.
Puno mi je važnije ovo što živim danas. Puno mi je važnije kako žive moja djeca, moji sugrađani, kolege s posla, obitelj, prijatelji iz rata. I jbg sorry, ali nije mi pri tome bitno kako se tko zove, a posebice ne kako su mu se zvali ili zovu majka i otac. Postoje ljudi i oni drugi. A to su me naučili Simo i Silvija.
I zato se i danas borim. I zato sam i svoj posao doveo u pitanje. Egzistenciju svoje obitelji. Pogodi za koga? Za Domovinu, jer su me tako naučili Simo i Silvija koje ti prozivaš.
Imam i ja dva odrasla sina, ljude, koji su imena dobili po svojim djedovima Ivanu i Matiji. Imam i jednog šestomjesečnog sina kojem smo dali ime Rafael. I ne, nije dobio ime po Rafaelu Bobanu kako bi za te i takve kao ti bio “čist”. Dobio je ime jer su tako majka Kristina i otac Predrag željeli i dogovorili. I odgajat ćemo ga isto kao što sam odgajao Ivana i Matiju, da nije bitno ime, već postoji poštenje i lopovluk, postoje ljudi i oni drugi, postoji rad i nerad, ljubav prema Domovini, empatija, postoji ljubav prema roditeljima, Bogu ako baš želiš. Ali i da ne postoji isključivost u bilo kojem pogledu.
I da se razumijemo, imam ja prijatelje za koje mogu reći da su konzervativci (koji bi po vokaciji bili desničari) i poštujem njihov stav. Ali to je zeko moj daleko od gledanja imena iz obiteljske povijesti.
I znaš, imam još puno prijatelja čudnih imena. Sve odreda čovjek do čovjeka. A to upravo zato što ih nisam birao po imenima, već po ljudskim vrijednostima.
I ako se čudiš zašto ovo pišem, pa razlog je vrlo jednostavan.
Ti si predstavnik naroda, izabran u Sabor Republike Hrvatske, izabran da bi radio za ovaj narod, a između ostalih građana i ja te plaćam. Ti si jedan od onih koji trebaju brinuti o nama svima, o našoj djeci, konstruktivno sudjelovati u raspravama, predlagati zakonske akte, gledati da ova zemlja konačno stane na noge kako smo i sanjali tamo davne 1990/91., a ne trkeljati gluposti u tom uzvišenom Domu.
I oprosti, ali ne petljaj u svoje bolesne priče jedan sveti grad i ponosno ime Vukovar, jer i ti i ja znamo, a nadam se i većina naših ljudi, da On nema nikakve veze s tvojim “nastupima”. Na to nemaš pravo.
Predrag Sekulić – govno ili čovjek, pa kako kome drago’, napisao je Sekulić
Foto: Daniel Kasap/Hina