Nakon razgovora s Natalijom Zielinskom dobijete strašnu želju raditi nešto. Bilo što. Okopali biste polje, pospremili kuću ili biste se svojski bacili na realiziranje nekad davno osmišljene poslovne ideje. Zarazna je energija s kojom 31-godišnja Poljakinja iz Ogulina govori o svom poslu konzultantice za fondove EU-a. U Hrvatsku je došla prije šest godina i praktički ni iz čega izgradila respektabilan biznis. Gotovo da nema dijela Lijepe Naše u kojem nije pomogla u povlačenju novca iz europske blagajne. Što ju je dovelo kod nas, zašto voli život u Ogulinu i što joj najviše smeta kod Hrvata, otkrila je u intervjuu za tportal.
Zielinska se doselila u Ogulin prije šest godina. Hrvatsku je posjećivala i prije, preko studentske razmjene. Čak je odradila praksu u našem Ministarstvu regionalnog razvoja.
Rođena je u poljskom gradu Gniezno, a studirala je hrvatski jezik i europske studije u Wroclawu. Uz fakultet je radila na projektima EU-a. Jedan od njih odvijao se u Ključu u BiH, u kojem je upoznala studenta iz Ogulina. Planula je ljubav te se nakon udaje doselila u središte Hrvatske.
Planirate li ostati u Ogulinu i kad djeca porastu?
Ne. Mislim da ćemo se tad preseliti u Poljsku. Ogulin nam sad nudi kvalitetu života koju ne bih mogla imati u Poljskoj. Ali djeci će zatrebati nešto više od mira i opuštenosti. Trebat će im poticajno okruženje. Društvo ljudi koji će ih poticati da budu poduzetni, ambiciozni, željni učenja i napredovanja. Mislim da toga općenito nedostaje u Hrvatskoj.
Zar je tolika razlika između Hrvata i Poljaka po pitanju poduzetničkog duha i energičnosti?
Da. Ovdje se većina ljudi zadovoljava preživljavanjem i plutanjem na površini. Ako ide – ide, ako se nešto dogodi, tad se povlačite. Za mene je to veliko iznenađenje. Mi Poljaci doživljavamo narode s Balkana kao vatrene i pune entuzijazma. I onda dođete u Hrvatsku, u kojoj je odgovor na sve probleme ‘a je… ga’ (smijeh). Nema strasti i inata. Istina je da je ovdje teško raditi i poslovati. Možda i dva puta teže nego u Poljskoj. Tamo se klikom otvara tvrtka, manja su davanja, oslobođeni ste poreza na dohodak do 30. godine… Ali zbog toga bi poduzetnici u Hrvatskoj trebali biti inatljiviji i energičniji. Jedino je u Zagrebu drugačija situacija jer je jača konkurencija.
Što mislite, zbog čega su hrvatski poduzetnici takvi?
Ne znam. I jedni i drugi živjeli smo u komunizmu. Poljaci su uvijek nešto čeprkali pokušavajući se izvući iz toga. Poznata je priča o poljskim turistima koji bi na povratku s ljetovanja iz bivše Jugoslavije prodavali sve živo, od plišanih igračaka do dijelova za aute. Teški uvjeti života stvorili su poduzetnički duh kod Poljaka. Razmišljali su izvan okvira. Ljudi u Hrvatskoj su uljuljkani. Stalno čekaju i misle da će ih neka velika ruka podragati te riješiti sve njihove probleme. Neće vam nitko ništa više rješavati. S time je odavno gotovo. Morate se sami izboriti za sebe. Jedina prepreka razvoju ste vi sami sebi.
Je li vas još nešto iznenadilo u našem mentalitetu?
Olako prihvaćate nepravdu. Hrvatska je mala zemlja i svi se znaju. Očekivali biste kako će u takvom društvu loši poduzetnici i političari biti brzo odbačeni jer se ništa ne može sakriti. Ali ne. Ljudi prihvaćaju prevaru i iskorištavanje. S istim tim poduzetnikom i političarom druže se i tapšaju ga po leđima. To mi je nevjerojatno.
Foto: Facebook