Anglist Anđel Starčević i lingvist i političar Radničke fronte Mate Kapović za Novosti su govorili o svojoj knjizi “Jeziku je svejedno”, u kojoj kritiziraju “nacionalističke i etatističke” tendencije u lingvistici. Problematičnom smatraju ideju da je standardni jezik vrjedniji od nestandardnih dijalekata te zahtjev za “čišćenjem” tuđica iz jezika. Posebno se to odnosi na srbizme, čiju eliminaciju Mate Kapović smatra preslikom tjeranja Srba iz Hrvatske. Međutim, ističu da su diskriminirani i kajkavci i čakavci.
Starčević je objasnio što je “ideologija standardnog jezika” kojoj se protive.
“To je pogled prema kojem bi standardni dijalekt bio kvalitetniji od nestandardnih. Ideja da je standardni dijalekt logičniji, precizniji, bolji, elegantniji, da je baš to kod u kojem je najbolje ostvarena ljudska misao. U to ulazi i stav da je formalni stil bolji od neformalnog, pisani jezik vredniji od govornog. Konačno, tu je i neutemeljena ideja da će nastupiti komunikacijski slom ako ne budemo svi govorili rigidno zamišljenim standardnim dijalektom.”
Kapović smatra da privilegiranje standardnog jezika dovodi do diskriminacije onih koji govore drugačije.
“Ono za što se mi ideološki zalažemo su ideje jednakosti, protiv smo elitizma itd. Zalažemo se za to da svatko, ma kako govorio – standardno, nestandardno, dijalektom, kolokvijalnim jezikom – mora imati pristup javnom diskursu. Kao što se nekoga ne smije diskriminirati klasno, zato što je siromašan, zato što je žena ili homoseksualac, isto tako se ne smije nekoga diskriminirati zato što drugačije govori. To se najbolje vidi u kapitalističkim, starim klasnim društvima, poput Britanije, da je standardni jezik zapravo govor najviše društvene klase, dok se radničkoj klasi i siromašnima postavljaju društvene prepreke i preko jezika.”
Jezik kao sredstvo ideologije
Zanimljivo je da Kapović nije protiv ideoloških intervencija u jezik kao takvih. Ne zalaže se za “neutralnost jezika”, nego se samo protivi onim ideološkim intervencijama u jezik s kojima se ne slaže. Tako navodi “pozitivan” primjer zahtjeva takozvanih transrodnih osoba koji ne žele da ih se oslovljava sa “on” ili “ona”.
“Moramo razlikovati ono što je znanstveno u jeziku i političke težnje. Mijenjanje jezika može biti ovakvo i onakvo, kao što neki politički potezi mogu biti ovakvi i onakvi. Ako transrodne osobe u Americi zahtijevaju da se za njih govori they, a ne he ili she, to možemo shvatiti kao progresivni pomak u jeziku, gdje se jezik mijenja da bi se u njemu izrazila neka nova realnost, ljudska prava itd. S druge strane imamo ovu desničarsku navalu u nas, gdje oni hoće da se neka riječ izbaci kao srpska, što je odraz ksenofobije i nacionalizma u jeziku. Na nama je koje ćemo političke stavove prema tome imati. Mi smo otvoreni oko toga da se zalažemo za jezične slobode, progresivne stavove, jednakost, dok druga strana zagovara nacionalizam, elitizam i sl. Kada se govori o nacionalizmu u jeziku, treba razlikovati situaciju kada se Kurdi zalažu da smiju govoriti svojim jezikom u Turskoj, što je potpuno opravdano ili kada mislimo na situaciju u Hrvatskoj 19. stoljeća. Ali sada kada ne možemo reći da je hrvatski jezik u Hrvatskoj ugrožen, tjeranje ‘srbizama’ preslika je tjeranja Srba iz društva.”
“Ne smatraju se samo inozemni elementi problematičnima, npr. i kajkavski govornici su na udaru da unose svoje elemente u standard i ‘kvare’ ga”, dodao je Starčević.
Jezik kao preslika klasnog društva
“Da bi se promijenio jezik, treba se promijeniti i društvo. Ako je društvo klasno, i jezik će u sebi sadržavati klasne razlike. Nemoguće je mijenjati samo jezik, kao što neki misle, ali malih pomaka može biti. Moglo bi se barem iz akademskih krugova izbaciti preskriptivizam”, smatra Kapović.
Foto: Lana Slivar Dominić/Hina