Ivica Šola je u svojoj kolumni u Slobodnoj Dalmaciji komentirao knjigu poljskog filozofa Ryszarda Legutka “Demon u demokraciji”, u kojoj se autor bavi sličnostima i razlikama između demokracije i komunizma. Iako su razlike ogromne, ističe Šola, velike su i sličnosti.
“I komunizam i liberalizam imaju jedan te isti feler: oni sebe smatraju zadnjom referentnom točkom i normom svega što se događa u društvu, jer i liberalizam (Fukuyama) i komunizam sebe smatraju ‘krajem povijesti’.”
“Tko se ne uklapa u ovu totalitarnost, i jedan i drugi sustav nazivaju “nazadnim snagama”, ili “neprijateljima otvorenog društva”, kako bi rekao Popper.
Jednako tako, kao i komunizam, i liberalizam ima globalne ambicije, pa svoju ideologiju u ime demokracije i ljudskih prava bombama i raketama izvozi stvarajući kaos i razna arapska ili ukrajinska proljeća. I jedan i drugi sustav za sebe misle da nemaju alternative”, piše Šola.
“Također, oba sustava su materijalistička i antimetafizička, reduciraju čovjeka samo na materijalnu dimenziju”, smatra Šola.
Nadilaženje prošlosti
“I liberalizam i komunizam jednako žele preodgojiti čovjeka, redefinirati brak i obitelj (zaostale institucije), te vrše pritisak na školske i sveučilišne programe. Oba sustava se smatraju (pa onda i EU, kao SSSR) najvećim eksperimentom modernizacije u povijesti, koje jedni identificiraju s komunizmom, drugi s liberal-demokracijom. Oba sustava legitimitet nalaze u nadilaženju prošlosti koju gledaju kao na kontejner nepotrebnih, zaostalih, pa i opasnih stvari.
Stoga, jeste li se ikada zapitali kako su, od Hrvatske do Poljske, devedesetih godina komunisti s lakoćom postajali liberali, od korifeja zatvorenog društva postali korifeji otvorenog društva. Put od Tita do Sorosa trajao je treptaj oka”, primjećuje Šola.
Sloboda samo za istomišljenike
Šola se osvrnuo na epizodu nakon izdavanja Legutkove knjige, kada je pozvan da održi predavanje na Middlebury Collegeu.
“I, dok je već bio na putu, uprava mu je poslala poruku da mu ne može jamčiti fizičku(!) sigurnost jer su tolerantni liberalni profesori i studenti bili protiv da jedan takav mračnjak i pripadnik nazadnih snaga kontaminira prostor njihova liberalnog učilišta. Legutko je ipak ušao na stražnja vrata, kao tat.
Ovaj događaj, u kojem liberali cenzuriraju filozofa i političara, samo je na brutalan način potvrdio teze njegove knjige o sličnosti liberalizma i komunizma kada su slobode u pitanju. Sloboda je samo za istomišljenike, za one koji su u skladu s vladajućom ideologijom. To što je proživljavao s komunistima u Poljskoj, isto je doživio s liberalima. Začepili mu gubicu i prijetili.”
Izvana smo slobodni, a iznutra ne
Šola postavlja, kako kaže, heretičko pitanje. Pita se jesmo li, nakon pada komunizma slobodniji, ili se suštinski ništa nije promijenilo.
“Trideset godina od pada komunizma, Legutkova tragikomična životna i intelektualna priča nuka me na sljedeći zaključak kada je sloboda govora u pitanju: u komunizmu ljudi izvana nisu bili slobodni, ali iznutra jesu. Vi ste Solženjicina, Gotovca ili Havela mogli zatvoriti, no oni su iznutra ostali slobodni.
Danas, u liberalizmu, ljudi su izvana slobodni, ali iznutra nisu, i traže spas u liberalnom konformizmu ne usuđujući se propitivati njegove dogme, njegov ‘politbiro’ poput Legutka i mnogih drugih”, zaključuje Šola.
Foto: YouTube/screenshot