Vjernicima teško padaju mjere donesene protiv pandemije, ali sve i da se nisu odnosile na vjerska okupljanja mi bismo ih zbog vjere i ljubavi prema bližnjemu trebali sami sebi nametnuti, kaže dubrovački biskup Mato Uzinić odgovarajući na pitanja Hine o posljedicama tih mjera na duhovni život vjernika.

Socijalnu izolaciju koja je došla kao dio mjera za preživljavanja krize trebamo prihvatiti kao nešto nužno zbog nas i zbog drugih i njihova dobra, jer o našem odgovornom ponašanju u ovo teško vrijeme ovisi održivost sustava, kazao je biskup koji s vjernicima komunicira i preko bloga.

Tri posljedice posebno teške

Na svakoga i na sve, pa i na nas koji vjerujemo ove mjere imaju velik utjecaj. Čini se kao da se svijet zaustavio ili, kako je nedavno kazao papa Franjo, kao da se na svijet spustila večer i tama nadvila nad naše gradove. Osobito nam teško padaju tri posljedice ovih mjera, kaže biskup Uzinić i objašnjava ih.

Prva je nemogućnost euharistijskog ili misnog zajedništva. Euharistija je vrhunac i središte cjelokupnog crkvenog života i biti lišeni euharistije za svakog praktičnog vjernika je doista velika žrtva. Od euharistije živi naša vjera. S ovim je, naravno, povezana pričest kao osobni susret svakog vjernika s Gospodinom.

Druga posljedica koja nam doista teško pada je nemogućnost molitvene i fizičke blizine s teško bolesnima i umirućima, a što uključuje i bolesničko pomazanje, koje je sakrament koji Crkva udjeljuje bolesnima i popudbine, koja je sakrament pričesti za umiruće,javlja Direktno.

“I liječnik i ja smo stigli u istom trenutku, no on me je pustio prvoga jer je znao da joj u trenutku umiranje puno više može značiti svećenik nego li on. Nažalost, nekim umirućim vjernicima je danas ovo uskraćeno i to je i za njih i za nas veoma bolno iskustvo”, kazao je Uzinić i dodao: Znam da je i naša želja biti s Bogom njemu dovoljna, ali ta želja nama ljudima ne može tako lako nadomjestiti olakšavajuću snagu ljudske blizine i riječi utjehe vjere.

I treće što nam veoma teško pada, osobito u ovom posebnom vremenu kroz godinu, je nemogućnost primanja sakramenta pomirenja. Nažalost, potres je sve ovo dodatno učinio složenim, ne zato što su u njemu osobito nastradale crkve, nego zato što se ljudi susreću s još više pitanja, tegoba i vlastitih životnih lomova, a svećenici im ne mogu biti osobno blizu za riječ utjehe i nade, kazao je predsjednik Vijeća HBK za život i obitelj.

Na pitanje kako gleda na opasnosti socijalne izolacije, premda je usamljivanje i potreba za molitvu, te koji put vidi u nadvladavanju tih opasnosti, biskup Uzinić ogovara da osama kao prostor za molitvu, odnosno „pustinja“ u biblijskom smislu, ne može i ne smije biti nametnuta, a ako je i nametnuta – mora biti prihvaćena. „Zato rješenje vidim u prihvaćanju. Trebamo sebi pokušati osvijestiti da je ovo nešto što je nužno, ne toliko zbog nas, iako je i zbog nas, koliko zbog drugih i njihova dobra“, smatra on.

“Svjestan sam da je to lako reći, a puno teže živjeti, pa i onima koji su prokušani u vjeri. Jer i prokušani u vjeri se, kako nam to svjedoči Isus i njegovo iskustvo, neminovno suočavaju s teškim i izazovnim kušnjama, pa i s kušnjom svoje vlastite vjere.

Kušnje, da se razumijemo, nisu po sebi negativne. One su prilika za rast. Ali mogu biti i uzrok pada. Zato je važno nikada ne gubiti nadu. Pustinja nije trajno stanje i prije ili kasnije će se na obzorju pojaviti plodno tlo“, kaže Uzinić.

On napominje da se u međuvremenu, osobito sada suočeni s viškom slobodnog vremena, vjernici trebaju čuvati fatamorgana koje, kako kaže, mogu odvesti u različite ovisnosti. “One nas neće osloboditi nego zarobiti, pa i ubiti. Ne želim nabrajati koje bi to fatamorgane mogle biti, ali svatko samog sebe može ispitati nakon što nešto čini osjeća li se bolje ili gore. Ako je gore, to je bila fatamorgana”.

Umjesto fatamorgana pozvani smo jedni drugima ponuditi oaze. U oazama se ne ostaje. U njima se prikuplja snagu za hod naprijed. Kako ih prepoznati? Ako se nakon nečega što činimo osjećamo bolje, to je oaza, ističe dubrovački biskup i dodaje: Nekad nije potrebno puno za ponuditi oazu drugima. Možda je dovoljno uputiti telefonski poziv koji neće uznemiriti, poruku koja će ohrabriti, neki emotikon koji će pokazati blizinu…

Ove nam oaze u ovoj situaciji omogućuju i sredstva društvene komunikacije, koje su i nama u Crkvi, osobito preko izravnih prijenosa misa i molitava dale mogućnosti da vjernicima, iako nismo fizički blizu, ipak možemo nuditi riječi utjehe. Za nas je važno da su prijenosi molitava izravni jer tako vjernici mogu osjetiti da smo upravo tada s njima, ističe monsinjor Uzinić.

“Ali moramo biti oprezni. Nije i ne smije nam biti cilj ljude navezati na sebe. Tad bi i to postala fatamorgana, a prestala biti oaza. Cilj nam treba biti pomoći im da se oni unutar svojih domova mogu približiti jedni drugima i zajednički Bogu. Trebamo se dobro čuvati toga da u ljudima ne potičemo neku infantilnu pobožnost i da im umjesto vjere ne ponudimo surogat vjere i magiju”, kaže dubrovački biskup.

Foto: Baldo Marunćić/Hina