S golemim zaprepaštenjem pročitao sam na ovom portalu (poslije je bilo o tome i ponegdje drugdje, ništa dosad opovrgnuto) vijest da je Liječnička komora pokrenula postupak protiv dr. Lidije Gajski, specijalistice interne medicine, ta da joj prijeti tužba zbog kršenja Kodeksa medicinske etike, jer svojim stavovima – ugrožava zdravlje nacije. Radi se, naravno, o njezinim stajalištima glede epidemije korona virusa, a čini se i o njezinom „strašnom deliktu“ postavljanja stručnih pitanja profesorici Markotić iz Stožera civilne zaštite, što bi se moglo slutiti iz „hrabrog“ neimenovanog spominjanja dr. Capaka u TV emisiji. „Hrabrog“ jer ondje nije bilo, osim spominjanja bez imena, nikoga od potencijalno spomenutih (optuženih?).

Drugo. Mi koji malo duže živimo, za razliku od mladih, imali smo „privilegij“ vidjeti što je sve i ovdje, za totalitarne bivše države također bilo nezgodno i pogibeljno spominjati, govoriti ili pjevati. I koju su cijenu morali platiti svi koji su svjesno ili čak i pomalo slučajno htjeli uživati slobodu govora i izražavanja. Od čuvenog „verbalnog delikta“ nadalje.

U jednoj totalitarnoj državi poznatoj povijesno kao Sovjetski Savez, svojedobno nije bilo baš zgodno spominjati Wernera Heisenberga i njegovo načelo ili relacije neodređenosti. Jedan od temelja kvantne fizike, a i više od toga. Moglo je to završiti i putovanjem u gulag. A gulag nije šaljiva stvar. Ono što je Solženjicin nazvao arhipelag gulag bilo je zadnje odredište ili stratište za trideset pet milijuna ljudi, možda i više.

Dobro je poznata, naime, najtjesnija veza totalitarnih vladajućih ekipa i totalitarnih „doktrina“. Te su totalitarne „doktrine“ svih vrsta završavale totalitarnom praksom (može i obrnuto) masovnih smaknuća. I kristalno je jasno bilo da se totalitarne „doktrine“ u totalitarizmima ne dovode u pitanje. Ondje naime pitanjima nema mjesta. I da sada dalje ne duljim, jer su totalitarizmi, svi dakako, jako krvava, jeziva i strašna, golema pripovijest.

 

Treće. Odmah ću reći i zbog čega spominjem W. Heisenberga. Ne treba o njemu napose, to je stvar elementarnog obrazovanja i kulture. Razlog je posve osobni, naime, kao profesoru fizikalne kemije i znanstveniku (u mirovini doduše, ali još nisam valjda baš „zahrđao“ : u zadnjih sam nekoliko mjeseci objavio dva znanstvena rada u vrlo uglednom međunarodnom znanstvenom mediju) paradigmatični slučaj velikog W. Heisenberga, odmah mi je pao na pamet, čim sam pomalo rastjerao zaprepaštenje izazvano spomenutom viješću. To jest, do kakvog stupnja sramotnog bezumlja i ludila može dovesti totalitarni prijezir misli i intelektualne slobode.

Četvrto. Nevjerojatno je da 2020. godine u suverenoj i demokratskoj Hrvatskoj, nekom može pasti na pamet takva odvratna denuncijantska rabota, dostojna totalitarnih jeftinih doušnika (koji su doduše tisuće i tisuće stajali glave). Prijavljivati kolegicu koja se usudila ZNANSTVENO misliti svojom glavom, bez da je, primjereno totalitarizmu, otišla po „mišljenje“ onamo kamo je trebalo. Ili još bolje, da je tako lukava da to „mišljenje“ sama revno shvati i zastupa. Izraste li to u još veći skandal, ne će ni Stožeru, ako ćemo po razumu, nakon hrabrog istupa dr. Capaka ostati ništa drugo nego da ustvrdi javno kako s tom svinjarijom nema i nije imao nikakve veze.

Peto. Naime, da se hrabri denuncijant 1) javno očitovao, imenom i prezimenom, 2) javno iznio argumente protiv mišljenja ili tvrdnji dotične gospođe, beziznimno, točku po točku po načelima i pravilima znanosti i struke, jer ne zaboravimo, gospođa je govorila JAVNO; da je tako, ja ne bih ovdje ni pisnuo. Nadalje, koliko se može vidjeti (suprotno bi ipak trebalo dokazati !) gospođa je svoje tvdnje iznosila znanstveno profesionalno, pozivom na značajne izvore i činjenice. Kao neutralni motritelj, tražim javnu, poštenu i argumentiranu raspravu, i priznat ću javno da sam bio u krivu, dokaže li se da je gospođa iznijela nešto neutemeljeno i krivo.

Šesto. Posebno je nezgodno što vrlo značajni znanstvenici u svijetu zastupaju slična stajališta kao i dr. Gajski. I nitko ih ne proglašava nacionalnim neprijateljima, zna se kako funkcionira i znanost i demokracija. Treba li ona sada tražiti od Komore javno suočavanje u tom „sporu“ (nije zapravo spor već denuncijantska svinjarija, suprotna znanstvenoj i intelektualnoj slobodi i slobodnom izražavanju), na koje se onda video vezom treba pozvati recimo profesora Ioannidisa sa Stanforda, dr. Wodarga i profesora S. Bhakdija iz Njemačke etc.,, možda i nobelovca Levitta?! Treba li Hrvatskoj takva sramota? I koje bi to povjerenstvo i s kojim kompetencijama Komora mogla sastaviti nasuprot tim imenima?

Sedmo. Trebalo bi se nadati da je ostalo još dovoljno zdravog razuma, sve ako i nije čudo da je sva ova korona nevolja mnogo toga poremetila. U pitanja zdravog razuma zacijelo spada i opravdani respekt prema znanosti i znanstvenim standardima, procedurama i običajima, sve ako i znamo da i znanost, kao i sve ljudsko ima i svoja ograničenja i nedostatke. A nadasve, u pitanja zdravog razuma spada poštivanje nedodirljivog dostojanstva ljudske osobe i njezine slobode, odakle se jedino i može izvesti i shvatiti pravo na intelektualnu i znanstvenu slobodu.

 

Foto: Admir Buljubašić/Hina

      Doktor Stanko Uršć je umirovljeni profesor Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu