Don Mladen Parlov,  dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu, govorio je  o Uskrsu u doba koronavirusa i  otkrio da je pomalo razočaran  uputama koje  su donijele Sveta stolica i Hrvatska biskupska konferencija

“Ovo je jedna teška situacija. Ja sam osobno, kao svećenik Katoličke crkve i svećenik jedne nadbiskupije, pomalo razočaran uputama koje je donijela Sveta Stolica i koje je donijela Hrvatska biskupska konferencija, izjavio je don Mladen u  Bujici na Z1 televiziji.

– U ovim trenucima, kada su vjernici u stahu od pandemije, trebalo im je omogućiti utjehu. Vjernik je naučen promatrati svoj život pod vidom vječnosti. U ovoj krizi pandemije, Crkva se predstavlja kao podružnica Crvenoga križa ili Stožera za civilnu zaštitu! Pa, to nije uloga Crkve! Uloga je Crkve, a to kaže zadnji kanon zakonika kanonskoga prava  – Vrhovni zakon Crkve je spasenje duša.” Crkva se mora boriti za duše, Crkva mora ljudima davati utjehu, Crkva mora davati ljudima Božju utjehu i ljubav, a prvi kanal po kojem k’ nama dolazi Božja ljubav je slavljenje sakramenata. Po meni, nije se smjelo ljude na neki način, lišiti slavlja svetih misa! Svaka sveta misa slavi Kristovu pobjedu nad grijehom, sotonom, nad smrću…“Svećenike je čak trebalo potaknuti na herojski angažman i ljubav da umnože svete mise, ako kaže Stožer da ne može biti više od toliko i toliko ljudi, trebali su reći da će biti i deset misa, ako treba – da svi koji budu htjeli, koji su željeli imati tu utjehu da im bude omogućen pristup Božjoj utjesi i ljubavi,” rekao je  don Mladen.

”Mislim da Crkva nema pravo ukinuti Božju zapovijed! Ako je Božja zapovijed: Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji, Crkva ne može to ukinuti i reći da se ne mogu slaviti svete mise – misa se mora slaviti! Ona se mora slaviti po cijenu života sa strane svećenika, a svaki vjernik prema svojoj savjesti, mora u datim okolnostima odlučiti hoće li doći ili neće doći”,  rekao je Parlov.

Na pitanje jesu li za svećenike i vjernike važniji svjetovni ili Božji zakoni, don Mladen je odgovorio: – Djela apostolska u četvrtom poglavlju govore o tome kako su židovski prvaci uhvatili Petra i Ivana i dali ih bičevati, a oni su im rekli: “Vi možete govoriti što hoćete, ali mi se moramo pokoravati Božjim, a ne ljudskim zakonima.” Za nas su, prvenstveno, Božji zakoni. Ovaj život će proći, patnja je sigurna, ne smijemo ignorirati patnju na osobnoj, fizičkoj razini. Sada, kada neka obitelj izgubi osobu iz vlastitog kruga, naravno da je pogođena i mi bismo htjeli da nije pogođena patnjom. Za nas kršćane manji je problem hoće li osoba živjeti 75, 80 ili 90 godina. To je manje važno, važno je u kakvom stanju umire. Važno je umire li pomirena s Bogom i je li imala utjehu u tim trenucima, kada joj utjeha treba. Naši brojni bolesnici u ovoj situaciji, zbog nedostatnih i nejasnih uvjeta crkvenih pastira, ostali su bez utjehe i sakramenata. Ostali su bez onoga što Bog nudi nama, svojoj djeci i mislim da se to nije smjelo tako dogoditi i da se nije smjelo tako reagirati. Ponekad državni zakoni mogu biti u koliziji s Božjima. Najočitiji primjer kolizije je Zakon o pobačaju, kojega Crkva nikada ne može prihvatiti jer zakon kaže da ti možeš nekog nevinog ubiti, a Crkva kaže da je to ubojstvo. Za vjernika uvijek imaju prednost Božje zapovijedi i zakoni koje Crkva na svako evanđelje Isusa Krista autentično tumači i prenosi onome koji želi čuti.