Poznata novinarka Romana Eibl napisala je dirljivu objavu o legendarnom sportskom novinaru Žarku Susiću. Post prenosimo u cijelosti.
“Točno prije 10 godina napustio nas je najstariji hrvatski i najstariji sportski novinar na svijetu. U 90. je izvještavao s Olimpijskih igara 2004. u Ateni. Bio je jedan je od rijetkih iz našeg izaslanstva koji se na plus 40 odvažio uputiti na neobavezni posjet Olimpiji, a duhoviti Tomo Židak koji ga je pratio u svetište antičke Grčke, napisao je da je Žarko zapravo otišao vratiti ključ od sobe s prvih igara antičkog doba. Tomo Židak je na sebi svojstven način htio istaknuti golemi novinarski i olimpijski opus koji stoji iza Susića.
“Novinar strogog stila, koji nikada nije napravio intervju i koji je svaki članak argumentirao samo podacima, nije bio zaljubljen u metafore i novinarski kič. Tako je i odgajao svoje učenike. Izvještavao je sa 17 Olimpijskih igara i u tome je svjetski rekorder. Živio je spartanski, na to se priviknuo kao atletski trener još u HAŠK-u. Nogomet ga nije previše privlačio, zadnji put je s nogometne utakmice izvještavao 1960. godine, s finalne utakmice Olimpijskih igara u Rimu, kada je Jugoslavija osvojila zlatnu medalju”, pisao je Židak o Susiću.
Imala sam čast i privilegiju da me je u novinarskoj školi u Kulturi novinarstvu, među ostalima, učio i Susić i da je prepoznao moj nerv i moju motivaciju i s tek navršenih 18 iz đačke me klupe za ruku doveo na 6. kat Vjesnikova nebodera, u sportsku rubriku Vjesnika. Ostao je moj učitelj i mentor do kraja života, a u međuvremenu smo dijelili mnoge sate i dane na brojnim borilištima i u press centrima. U vremenu bez interneta, Žarko Susić bio je naš Google i naša Wikipedija. Ali, i puno više od toga, jer sa
Žarkom ste nakon svega mogli otići na pivo, ili na konjak, a ako smo u Zagrebu i kod Pere i njegove Marice, na vrhu Schlosserovih stuba, na ručak ili večeru.
Zajedno sam sa Žarkom za Vjesnik izvještavala s Olimpijskih igara u Atlanti 1996. i iz Sydneya 2000. Mene je, a ne njega u 90., bolest spriječila da dijelimo olimpijsku avanturu iz paklenski vruće Atene.
Iako i više nego dvostruko mlađi, teško smo slijedili njegovu neviđenu energiju, istinski entuzijazam i prusku disciplinu. O enciklopedijskom znanju i širini njegovih interesa da i ne govorim.
Nekako zajedno sa Žarkom pokopana je i epoha čistunskoga sporta, ali i vrijeme uspravnijeg, cijenjenijeg i dostojanstvenijeg novinarstva.
Sjetim vas se nerijetko, dragi Žarko, sjetim se naših sjedaljki za prepunim stolom delicija što ste nam ih spravljali kod vas doma i sve ste to garnirali zanimljivim pričama i probranom kapljicom.
Mi vam trenutno živimo u korona eri, sjedimo doma, pijemo sami i sjećamo se boljih vremena. Ovo vam je vrijeme, dragi Žarko, tako usrano da su, zamislite, otkazane čak i olimpijske igre koje su dosad samo svjetski ratovi zaustavljali.
Počivajte u miru”, napisaa je Romana Eibl.
Na slici: Žarko Susić i Romana Eibl
Foto: Privatni arhiv Romane Eibl