HRVATSKA je podijeljena na dva suprotstavljena tabora; one koji žive od državnog proračuna i one od kojih živi proračun, država i posljedično prvi tabor, koji živi od državnog proračuna.
Naravno da je društvo puno kompleksnije i to nije jedina postojeća ni jedina bitna podjela, ali je jedna od važnijih. Dovoljno je važna da se prema njoj može odrediti i pripadnost u mnoge druge tabore.
Uz to, Hrvatska je i jako rigidno društvo, nesklono promjenama. Sve novo je automatski sumnjivo, bezvrijedno i opasno, čak i kada stvarnost očigledno dokazuje drugačije. Primjerice, komentar mnogih na nedavnu vijest da je informatička kompanija Infobip postala vrijedna više od milijardu dolara bio je čuđenje i ismijavanje, piše Branimir Perković na Indexu.
Naime, za prosječnog Hrvata Infobip ne proizvodi ništa i bave se samo slanjem poruka pa je prema njemu potpuni debilizam da informatička kompanija koja se “bavi porukama” višestruko vrjednija od raznih državnih gubitaša koji navodno nešto proizvode. Sigurno se radi o nekakvoj prevari, u najboljem slučaju gluposti ljudi s viškom novaca, da jedna informatička kompanija toliko vrijedi, a ne naše obiteljsko srebro, tvornički mastodonti iz socijalizma koji se bave proizvodnjom robe niske dodane vrijednosti.
No dovoljno o influencerima, nije toliko ni bitno što rade ni da nisu “neradnička bagra”, kako kaže Matanić, pravo pitanje je zašto Matanića influenceri toliko iritiraju? Dosta čudno za jednog navodno progresivnog redatelja kojemu, eto, nije mrsko da jednu curu javno naziva “neradničkom bagrom” i “šljamom”.
Osobne frustracije i jal. Jadni Matanić nakon toliko godina redateljske karijere i toliko milijuna dobivenih iz proračuna nije postigao da mu se javno dive, status zvijezde, javnog mudraca, možda čak intelektualca. Njegove filmove gleda toliko malo ljudi da bi bez državnog novca odavno propao. Čak uz te navodne silne škole na koje se poziva, desetke milijuna državnog novca, premreženost s institucijama i političarima, njegovi najgledaniji filmovi nisu toliko gledani koliko sadržaj koji na Instagramu i Tik-Tok stvara jedna mlada cura koja nije još završila nikakvo visokoformalno obrazovanje i koja se probijala sama bez državnog novca i institucionalne podrške. Sve te milijarde iz proračuna, školovanje, veze i poznanstva nisu bili dovoljni da Matanić postane relevantan koliko jedna mlada influencerica koja je svoju karijeru gradila sama.
Za ovaj slučaj nije bitno zašto je influencerica tražila besplatnu večeru ni zašto ju je restoran odbio, obje odluke su bile samostalne i ne zadiru u prava drugih ljudi. Rezultat za ostatak društva bi bio isti i da je restoran prihvatio da influencerici daju besplatan objed. Na nikoga drugoga osim restorana i influencerice to ne bi utjecalo.
Ali kada Matanić radi svoje filmove, on se uvijek financira iz državnog proračuna. Ukupno je tijekom godina za njih dobio pozamašnu svotu. Te filmove su platili građani Hrvatske i nije ih se pitalo za dopuštenje. I opet se očekivalo od tih istih građana koji su financirali te filmove da ih opet plate na kino-blagajni. Na kraju je sama gledanost i najgledanijih filmova bila mizerna, ni izbliza dovoljna da bi se moglo tvrditi da se prisilna investicija građana RH u Matanićeve filmove isplatila. A on za to vjerojatno krivi tupe, nekulturne, neprosvijećene i priproste Hrvate koji ne razumiju genijalnost i umjetničku vrijednost njegovih filmova. Naravno da je frustriran.
Za razliku od njega influencerica nije dobila ni kune od države da bi stvarala svoj sadržaj. Građani nisu bili prisiljeni platiti njene uratke. Restoran je odbio njeno žicanje. Građani Hrvatske nisu imali pravo odbiti Matanićevo “žicanje” novca za svoje filmove. Nitko ih nije ni pitao. Nekakav srednji birokrat koji direktno ili indirektno poznaje samog Matanića je dodijelio novce koji nisu njegovi.
Influencerica je nemjerljivo moralnija osoba od Matanića. Sadržaje koje ona stvara nitko nije bio prisiljen financirati i nitko ih nije prisiljen gledati. Dapače, sadržaj koji ona stvara je besplatan i dostupan svima koji imaju internet. Njeno žicanje je restoran odbio vlastitom odlukom. S druge strane Matanić prisilno naplaćuje sadržaj koji stvara. I još očekuje od ljudi koji su financirali njegove uratke da drugi put, u kinu, plate taj sadržaj. On koristi državne institucije da bi prisilio ostatak društva na financiranje njegovih osobnih uradaka kojima širi vlastite stavove i ideje. Nitko u Hrvatskoj nema izbora u prihvaćanju ili neprihvaćanju Matanićevog žicanja jer se ustvari ne radi o žicanju nego o oduzimanju.
Influencerica nikoga na ništa ne prisiljava i očigledno stvara sadržaj koji publika voli. Matanić uz pomoć države oduzima novce koji nisu njegovi i koristi ih za financiranje vlastitih uradaka koje publika očito ne voli, a opet ih je prisiljena financirati. Cura koja žica je puno bolja od muškarca koji oduzima, piše Branimir Perković.
Foto: Miljenko Klepac/Hina