Zoran Milanović nije prvi hrvatski predsjednik koji ima žestok i osebujan stil, koji ad hominem napada kritičare, pa i državne institucije, ministre, analitičare, novinare, medije. U razdoblju od 2000. do 2010. isto je to, do boli, činio i Stjepan Mesić. Oni koji su bili izloženi njegovoj kritici bunili su se i tražili zaštitu, no ovi koji sada bjesne na Milanovića tada su za puno sirovije bespoštedne kritike i etiketiranja Mesiću aplaudirali i pjevali mu pjesme. Bio je to party za ekipu, piše Davor Ivanković u Večernjem listu.
Stipe Mesić se na toj političkoj skali kretao od ekstremno desnih poteza pa se vraćao pod okrilje zvijezde petokrake, no ni takva čudesna nekonzistentnost njemu sklonoj medijskoj i analitičarskoj falangi nije predstavljala problem. Istupi Zorana Milanovića u proteklih nekoliko tjedana međutim imali su puno razorniji učinak na kritičare i analitičare, medije koji sebe drže stupovima društva, nego sve navedene operacije Stipe Mesića u njegovih deset godina. U čemu je problem? Pa u tome što je Milanović potpuno svjestan prave istine o onima koje kritizira. Poznaje njih, njihov karakter, zna kada su licemjerni. Pa oni su mu godinama bili prvi saveznici. Ukratko, poznate su mu sve slabe točke tih bijesnih ljevičara. To je njegov iskonski grijeh, kojeg mu tzv. progresivci nikada neće zaboraviti.
Premda je teško još dokučiti koji su mu motivi da uđe u žestoki verbalni sukob sa svojim kritičarima slijeva, on obično jako dobro zna što radi. Ima očito razloga i drži da ih s punim pravom raketira. Lako se lijevoj ujedinjenoj fronti bilo braniti od kritika zdesna, no “njihov” Milanović ih je zatekao nespremne. Zato ovakvo Milanovićevo razvaljivanje do sada nedodirljivih medija, analitičara i institucija desnici izgleda tako savršeno. I to se da razumjeti. No bilo bi naivno vjerovati da će iz Milanovićeva vulkana od sada lava teći samo u jednom smjeru, nalijevo.
Već epizoda s Vladom Šeksom, koji je desničar, dokazuje da lava iz tog vulkana može teći i nadesno i u svim smjerovima. Kad se već govori o gadostima, s onom najvećom Mesić je počeo svoj mandat. U svom prvom vanjskopolitičkom intervjuu ispričao je u čemu je razlika između Tuđmana i Miloševića. Jedan je u zemlji, a drugi ne može iz zemlje…eto tako je skandalozno započeo Mesić. Ovima koji sada bjesne na Milanovića, a istodobno i na “glupi narod koji ga je izabrao”, taj Mesićev vic bio je zabavan. A sada gledaju u čudu u nekog novog Milanovića, zaboravljajući pritom da su prevagu u njegovoj pobjedi odnijeli protestni desni glasovi. Ako znamo da većinu biračkog tijela u Hrvata čine desni glasovi, onda je jasno da su oni odnijeli prevagu i kod Mesića, i to dva puta. No tada ovi kritičari narod nisu smatrali glupim. Isti je taj narod birao i Milanovića.
Dakle, kritičari bjesne na Milanovića najviše zato što mu ne mogu ništa. I što god da mu poručili i napisali, na njihovo zaprepaštenje to se od njega odbija. Milanovićevi istupi imaju demokratski legitimitet i čine dobro za hrvatsku demokraciju, sve političke aktere on stavlja u ravnopravan položaj jer nakon ove kanonade više neće postojati nedodirljivi i oni s nestvarnim ili lažnim autoritetom. Pogođeni Zokijevom vatrom misle da mu je motiv njegova umiješanosti u aferu Janaf i to jest legitimno razmišljanje. No taj motiv ne bi izdržao test logike jer da jest “umočen”, onda bi valjda poput Mesića potražio zaštitu lijevih medija i analitičara jer se pokazalo da su dovoljno jaki da pokriju sve afere. Ne bi, dakle, “čačkao mečku”. Njegov motiv treba tražiti u novoj politici repozicioniranja i udaljavanja od SDP-a. Milanović širi političku bazu i već je izvjesno da nema namjere biti hrvatski predsjednik tek u jednom mandatu. Na tom putu protiv njega će biti ekstremni ljevičari i ekstremni desničari. Računica je tu jasna, jer kako i sam kaže, ne mogu svi biti partizani ili oni drugi, Hrvati su većinom domobrani, ističe Davor Ivanković.
Foto: Lana Slivar Dominić/Hina