Ovih je dana glavno pitanje hrvatskoga političkog teatra: zašto Zoran Milanović tako brutalno napada političku ljevicu i njoj bliske nevladine udruge? Mislim bi se u traženju odgovora trebalo vratiti na pitanje: a zašto su svi nabrojeni u jednom trenutku njega napali?
Zaista, kako to da su se Dalija Orešković i Marijana Puljak dosjetile performansa kojim će na zgradu sad već slavnoga Kovačevićeva kluba u Slovenskoj 9 postaviti baš ploču Ureda predsjednika RH, uz toliko institucija i pojedinaca čak i HDZ-ova predznaka u konkurenciji za tu ‘počasnu’ ploču, piše Višnja Starešina u Lideru.
Kako to da se Tomislav Tomašević osjetio pozvanim baš predsjedniku Milanoviću udijeliti sud o neprimjerenoj komunikaciji? Kako to da je iskusna aktivistica i aktualna saborska zastupnica Rada Borić našla primjerenim baš Milanovića pozvati da ponudi ostavku zbog afere Janaf, uz toliko drugih, pa i HDZ-ovih kandidata za ostavku? I kako to da se još iskusniji aktivist i komentator Žarko Puhovski dosjetio usporediti baš Zorana Milanovića s nekadašnjim političkim moćnikom Vladimirom Bakarićem, što je zbilja promašeno i na razini sadržaja i na razini forme?
Lakonski je odgovor: pa on je predsjednik države, uvijek zgodna meta. No ako se serija napada na Milanovića stavi u kontekst istrage Janafa, koja je prema onome što se dosad moglo iščitati najopsežnija hrvatska istraga kapilarnoga klijentelizma, ti napadi kao i brutalni, ali sadržajno precizni Milanovićevi odgovori dobivaju drugu konotaciju.
U prvoj fazi koruptivno-klijentelističke afere Janaf predestinirani Pedro, metafora klijentelizma i korupcije, trebao je biti dugogodišnji Janafov šef Dragan Kovačević. A ostali će oprati ruke. Tako su obično u nas završavali klijentelističko-koruptivni procesi. U toj je fazi predsjednik Milanović žestoko napao DORH, Uskok i premijera Plenkovića. Kao da se i sâm osobito trudio prekinuti istragu i zaustaviti je na ‘državnom’ poduzetniku Krešimiru Peteku i Kovačeviću.
No dosad DORH-ova najpotentnija kaznena istraga za razobličavanje klijentelizma kao sustava već je otišla dalje. I Milanović je svojim interakcijama s Kovačevićem, čini se, postao njezin dio. A zbog toga i sljedeći logični Pedro. Tada je počeo sustavan napad nove ljevice na predsjednika Milanovića. Budimo realni: da je Dragan Kovačević uistinu preko državnog poduzeća Janaf uzimao novac samo za sebe, danas ne bi bio vlasnik samo desetak stanova u Zagrebu, već cijeloga Donjega grada. Vrlo je logično i moguće da je u političkoj stanci između funkcije bivšeg premijera i budućeg predsjednika države i Milanović bio jedan od njegovih podrazumijevajućih klijenata.
No da je Milanović vrh neke klijentelističke hobotnice, to je ipak neodrživa teza. Vrhovi državnoga klijentelizma negdje su drugdje. Osim toga, aktualni hrvatski predsjednik očito ne namjerava biti bilo čiji Pedro. I to nedvosmisleno i brutalno daje do znanja novoj hrvatskoj ljevici odgovarajući na njezine napade.
Tako smo imali prigode čuti ili čitati njegove poruke ‘samodopadnim narikačama’ i ‘fejkačama’ Daliji Orešković i Marijani Puljak, prozivku wannabe gradonačelnika Tomislava Tomaševića zbog komesarskih manira i omalovažavajućeg saborskog outfita kao za ‘teferić na Ilidži’, osvrt na ‘prištekanu’ kvaziljevičarku Radu Borić, na ‘umirovljenog mudroslova’, ‘propalog političara’, ‘drukera’ i ‘ništariju’ Žarka Puhovskog… Milanovićeve su poruke bile grube, ali vrlo precizne: znam sve o sustavu, znam sve o vama, neću biti vaš Pedro, a ni vaš Sanader…
U takvim okolnostima prava klijentelistička hobotnica učinila bi sve da se istraga razvodni, prebaci na politički teren, na neko saborsko povjerenstvo, što se i događa. Ali dogodilo se i nekoliko suprotnih stvari. Na europskom planu Hrvatska je ponovno u EK-ovu izvješću prozvana zbog lošeg procesuiranja klijentelizma i korupcije. Na domaćem planu u istragu je uletjela torba s (navodno Kovačevićevim) sumnjivim novcem u stanu zamjenice zagrebačke državne odvjetnice i njezina supruga poduzetnika. Ili, kako se to rječnikom obrane kaže – u torbi je bio mačak. Znači, DORH ne smije ubiti istragu ako ne želi ubiti sebe.
Europsko izvješće i ‘mačak u torbi’ dodatna su jamstva da premijer Plenković uistinu neće intervenirati u istragu – ma kamo ona vodila, i kad je riječ o strankama i kad je riječ o pojedincima. Zato valja Zoranu Milanoviću poželjeti da ustraje u demontaži sustava. I, da, pazite da vam mačak ovih dana ne uskoči u torbu. Opasno je, zaključuje Višnja Starešina.
Foto: Lana Slivar Dominić/Hina