Karolina Vidović Krišto je u ime Domovinskog pokreta obrazlagala interpelaciju u Saboru. Zanimljivo je da su mediji o njezinom govoru šturo izještavali, a neki i napadno ignorirali. Govor prenosimo u cijelosti.

“Odmah uvodno treba konstatirati da je Vlada odbijanjem rasprave o možebitnim protuzakonitostima u projektu vjetroparka Krš-Pađene (a za pretpostaviti je da će vladajuća većina u ovom domu slijediti Vladu) potvrdila žalosnu činjenicu koju cijela hrvatska javnost zna – a ona glasi: karcinom korupcije se toliko proširio da je više nepodnošljiv.

Taj karcinom na hrvatskom tkivu jest vladajuća struktura sačinjena od HDZ-a i SDP-a i njihovih šegrta. A vjetropark Krš-Pađene je ogledni primjer korupcije započet 2013. godine od SDP-a i HNS-a, a nastavljen od Plenkovićevog HDZ-a i Pupovčevog SDSS-a. No, krenimo redom u raščlanjivanju ove mega-afere.

Razvoj proizvodnje električne energije putem vjetroelektrana svoj zamah dobiva krajem 90.-ih godina prošlog stoljeća, kada razvijene države prihvaćaju činjenicu potrebe za zaštitom okoliša.

Kao što znamo, vjetroelektrane su potpuno ekološki čiste, a u međuvremenu i dugoročno isplative, jer kao što znamo – dragi Bog nam ne šalje račune za vjetar.

Kako je na početku tog zamaha – izgradnja i proizvodnja tih vjetroelektrana bila jako skupa te investicijski neisplativa, manje-više su sve države, koje su donosile zakone o poticanju proizvodnje struje na bazi obnovljivih izvora, donosile i zakonska rješenja kojima su investitorima davali poticaje, kako bi ih motivirale na ulaganje u segment obnovljivih izvora energije.

Tako je i Hrvatska 2007. godine donijela zakone o obnovljivim izvorima energije, koji su od međunarodnih investitora bili pozdravljeni, jer su osiguravali dobru poticajnu cijenu od 71 lipe po kilovat satu (KWh).

Međutim, kako u gospodarstvu, tako i u drugim društvenim segmentima, vladajuće strukture duboke države uvijek u zakone ili podzakonske akte ugrade odredbe koje normalne investitore odbijaju, a privilegiraju odabrane, u pravilu one dubiozne i netransparentne.

I doista, konstatacija kardinala Bozanića od prije 20 godina – u slučaju Krš-Pađene u potpunosti se potvrdila, jer ovdje je, doista, riječ o grijehu struktura.

Naime, cijena koja je 2007. vrijedila u Hrvatskoj, Njemačkoj, Francuskoj, Portugalu … bila je izrazito visoka, jer su i investicijski troškovi bili visoki. Tada je jedan vjetroagregat bio u prosjeku visine 50-ak metara, s izrazito malim promjerom rotora. U međuvremenu je tehnologija napravila ogromne iskorake te su već 2010. i 2011. na tržište došli veliki vjetroagregati: dvostruko viši, s dvostruko većim promjerom rotora te s daleko sofisticiranijom tehnologijom. Sukladno tomu su rezultati proizvodnje (mjereći ih s početnim postrojenjima) bili i trostruko veći nego prije, a investicijski troškovi su se prepolovili pa čak i trostruko smanjili.

Kada je 2007. poticajna cijena utvrđena u visini od 71 lipe, snaga jednog vjetroagregata bila je ispod jednog megavata. U međuvremenu su na tržištu vjetroagregati s po 3, 4 ili 5 megavata.

Uslijed tog tehnološkog iskoraka, koji je išao u korist potrošača ali i investitora, gotovo sve države, počevši od 2013. godine, započele su sa smanjivanjem poticajnih cijena u vjetroenergiji.

Pojedine članice Europske unije, primjerice Italija, Španjolska i Poljska, 2014. su retrogradno smanjile poticaje, to znači, investitorima koji su imali u tim državama valjane ugovore s tamošnjim agencijama, smanjene su – ugovorom zajamčene poticajne cijene.

2017. Španjolska je u potpunosti ukinula poticajne cijene, što je učinila i velika većina ostalih članica Europske Unije.

Ovdje ću citirati predsjednika uprave tvrtke „Wind-Europe“ Gilesa Dicksona, koji je 2017. godine, nakon što su sudjelovali na natječaju u Španjolskoj (u kojem je Španjolska ugovorila gradnju vjetroparka kapaciteta 3000 megavata, i to po cijeni 4,3 centa po kilovatu, što je 32 lipe), konstatirao slijedeće: „Kao što natječaji pokazuju, „on-shore“ vjetroelektrane su najpovoljniji izvor za proizvodnju ekološki čiste struje. Ključno je za investitore, kako bi ponudili što nižu cijenu, pravna sigurnost za dugoročno planiranje.“

Dame i gospodo, u ovome je ključ problema. U Hrvatskoj su zakoni i pravila nepouzdani, i tako su konstruirani da ta pravila uvijek netko mora arbitrarno potvrditi. To je ključni razlog zašto Hrvatsku izbjegavaju institucionalni, veliki investitori, koji posluju oprezno, ali čija su očekivanja za zaradom za svaku državu više nego poželjna.

U Hrvatskoj, nažalost, mogu poslovati investitori koji znaju funkcionirati u polulegalnom stanju, ili, narodski rečeno, “loviti u mutnom”. A Krš-Pađene jest ogledni primjerak tog stanja. Evo kronologije ove abnormalne, brutalne korupcije:

31. prosinca, znači, na staru godinu 2013., državna agencija HERA izdaje rješenja, a HROTE potpisuje ugovor za Krš-Pađene. U vladinom obrazloženju odbijanja ove interpelacije nedvojbeno je konstatirano da na dan potpisa ugovora s HROTE-om nije postojala građevinska dozvola te s time niti je HERA smjela izdati rješenje o statusu povlaštenog proizvođača, niti je HROTE smio potpisati ugovor o otkupu električne energije.

Nadalje, prema pravilima koja su još 2007. utvrđena, a ta pravila su bila dobro zamišljena, investitor je bio dužan priložiti bankovno jamstvo kojim hrvatska država dobiva sigurnost da će taj projekt biti i izgrađen. S obzirom na to da je riječ o visokom iznosu, u ovom slučaju iznad 10 milijuna eura, tvrtka C.E.M.P. nije bila u stanju dati to jamstvo. I što se događa? Vlada najprije mijenja pravila i produljuje rok za dostavu jamstva, da bi nakon toga u potpunosti ukinula obvezu o dostavi jamstva.

Ovdje Vlada mijenja pravila i zakon zbog jednog pojedinca, a sve na štetu Hrvata i hrvatske države, te bez sustezanja krši vlastite zakone, dok istovremeno projekti iz segmenta vjetroenergije, koji zadovoljavaju uvjete, nisu imali mogućnost konzumirati zakonsko pravo i sklopiti ugovor s HROTE-om. To je dokaz zašto u Hrvatskoj nema stranih investicija i zdravih poduzetničkih inicijativa.

Jer, kako je moguće da se na staru godinu daje poticajna cijena od 71 lipu? Tu moram pojasniti da je 78 lipa koju spominjemo u obrazloženju interpelacije, današnja cijena koja je nastala zbog prilagodbe na godišnju stopu inflacije.

Odgovorni dužnosnici koji su potpisali te odluke dan prije stupanja na snagu povoljnije cijene, ne htijući čekati jedan dan, nisu nepismeni i itekako znaju računati. A i Hrvatska je tada već bila članica Europske Unije, pa su kroz različita izvješća znali da se poticajne cijene u cijeloj Europi masovno smanjuju.

Ako netko radi tako očigledne propuste, onda je ili poslovno neuračunljiv, ili je primio mito – gdje je tu DORH, gdje je policija?

Tome još pridodajte da se ugovorene obveze od strane Vlade prolongiraju, te na koncu u potpunosti ukidaju, čime se čini izravna šteta hrvatskim poreznim obveznicima, jer da je obveza o dostavi bankovnoga jamstva ostala, kao što je ugovorom bilo i definirano, ugovor bi morao 2014. biti raskinut, jer investitor nije izvršio ugovorne obveze. Taj investitor je tada mogao sklopiti novi ugovor – ali tada s cijenom od 53 lipe koja je bila na snazi 2014. godine.

U međuvremenu se Vlada mijenja. Ministar okoliša postaje Slaven Dobrović, te na zahtjev investitora, koji želi mijenjati građevinsku dozvolu, određuje obvezu izrade studije (ili procjene) utjecaja na okoliš tražene građevinske dozvole.

Međutim, investitor koji na dubiozan način posluje, nije naviknuo na transparentnost te ne želi izvršiti nalog Ministarstva.

2017. ministar postaje Tomislav Ćorić, koji bez ikakvog racionalnog razloga ukida rješenje svoga prethodnika. Ta bajka o tobožnjoj suglasnosti DORH-a da bi, tobože, investitor tužio Hrvatsku za naknadu štete nisu priče za malu djecu, nego uspavanke za male bebe. Tvrtka koja je očigledno na kriminalan način sklopila ugovor, nikakve šanse ni na jednom sudu ne bi mogla imati.

Ministar Ćorić bio je dužan štititi imovinu i sredstva hrvatske države, prijaviti nedvosmisleni kriminal u ovom projektu te naložiti nadležnim agencijama raskidanje ugovora – no, Plenkovićev ministar Ćorić radi upravo suprotno.

Ovdje upućujem na slučajeve iz Italije i Španjolske gdje su se postojeći važeći ugovori mijenjali jer su bili na štetu građana tih država, i to je odgovorno ponašanje vlasti gdje funkcionira vladavina prava.

Investitor za Krš-Pađene, C.E.M.P., u roku 4 godine nije izvršio svoje obveze i nije izgradio vjetropark. Svakome je jasno da odgađanje investicije predstavlja štetu za lokalnu zajednicu te za hrvatski državni proračun.

Iako investitor 2018. još uvijek nije izgradio vjetropark, nadležne agencije HERA i HROTE, pod ingerencijom Tomislava Ćorića, ponovno produljuju ugovor umjesto da ga raskinu – a davno je već trebao biti raskinut.

Ovo je ogromni skandal, jer 2018. godine, kada je, kao što smo rekli, u Španjolskoj cijena po kilovatu 32 lipe, gospoda iz Plenkovićeve Vlade daje tom investitoru, ponavljam – dubioznom investitoru koji nikakve reference u ovom segmentu nema – daje mu 78 lipa po kilovatu, gotovo duplo veću cijenu od tadašnje, prema hrvatskom zakonu određene cijene od 42 lipe.

Ovdje treba napomenuti da se investitor, tj. vlasnik C.E.M.P.-a, Milenko Bašić, bavi trgovinom automobila, naravno da ne posluje u drugim članicama Europske unije, ali zato ima jake poslovne aktivnosti u Republici srpskoj i u Republici Srbiji.

Unatoč činjenici da ima ugovor s državom, investitor C.E.M.P. nije u stanju financijski organizirati investiciju, te nakon gotovo 6 godina obraća se državnoj razvojnoj banci HBOR, i traži kredit za izgradnju vjetroparka. I ovo jest najveći skandal ovog projekta.

Nadzorni odbor HBOR-a prvotno traži da investitor organizira i druge banke. I ovdje jasno treba reći – profil ovog investitora je provincijalnog karaktera, a projekti vjetroparkova su za ozbiljne, velike tvrtke koje imaju odgovarajuće reference i međunarodne kontakte.

Unatoč svim ovim činjenicama HBOR ipak odobrava ovaj kredit u visini od 80 milijuna eura, odnosno, 600 milijuna kuna.

Ovdje treba konstatirati da investitor vjerojatno nijedan drugi kredit nije ni dobio. S obzirom na krizu razvoja vjetroelektrana u Europi, proizvođači vjetroagregata sami daju kredite za kupnju svojih uređaja.

Tako je za pretpostaviti da je s HBOR-ovim kreditom isfinancirana cjelokupna investicija, a njegov vlastiti kapital bio je samo za razvoj projekta, za plaćanje različitih dozvola i studija, te raznoraznih korupcionaških provizija političarima i drugim dužnosnicima.

Jer ovdje je potpuno jasno da je kredit za razvoj ovog projekta trebao doći iz one države iz kojih su došli vjetroagregati. Ako je to Siemens, onda je to iz Njemačke, a ako je riječ o Vestasu onda je to iz Danske, itd.

Jer kao što znamo, razvojne nacionalne banke financiraju izvoz, a HBOR u ovom slučaju, nažalost, financira korupciju. 600 milijuna kuna kojima je financiran ovaj vjetropark, tih 600 milijuna kuna trebalo je poslužiti za brendiranje i proizvodnju istarskih tartufa, slavonskog kulena, dalmatinskog maslinovog ulja, ličkog škripavca, IT-start-up-ova u Osijeku, itd.

Misli li itko u ovom visokome domu ili u hrvatskoj javnosti da je kredit od 600 milijuna kuna moguće ishoditi bez suglasnosti Andreja Plenkovića? To nitko ne misli. Naravno da ga je odobrio. A proveo ga je consigliere duboke, udbaške vladajuće države u Hrvatskoj, Zdravko Marić, ministar sa zlatnim Rolexom kojeg je dobio od Ivice Todorića – i to je čak stavio u svoju imovinsku karticu. Baš fino od njega.

Njemački stručnjaci iz područja obnovljivih izvora energije, koje sam po ovom pitanju konzultirala, prema javno dostupnim informacijama su procijenili, da je prihod ovog projekta u 14 godina 631.104.651,00 euro.

A da je primijenjena cijena koja je zakonom predviđena i koja je logična, prihod bi bio 339.825.581,00 euro. Iznos za koji su Hrvati oštećeni za 14 godina bit će 291.279.070,00 eura, odnosno, cirka dvije milijarde i 200 milijuna kuna. Na temelju argumenata koje sam iznijela, nedvojbeno se može zaključiti da su sam prvotni ugovor te sve ostale pravne radnje, bili svjesno, namjerno i sustavno pogodovanje investitoru te nanošenje štete hrvatskoj državi.

Ovaj ugovor, s obzirom na to da je nastao na kriminalan način, mora biti raskinut, jer kao što znamo, svaka pravna radnja koja nastane na temelju kriminalnog čina, nevažeća je. Svi u ovom nizu, od nadležnog ministra HNS-ovog Vrdoljaka, ministra HDZ-ovog Ćorića, ministra HDZ-ovog Marića, te šefova HERA-e, HROTE-a i HBOR-a, do predsjednika Vlade Plenkovića moraju pred zakonom odgovarati.

Poruka iz ovog skandala je slijedeća: u Hrvatskoj, zakoni koji su vrlo često usklađeni s europskim normama, nisu nužno loši, ali se ne provode. Veliki igrači u proizvodnji obnovljivih izvora energije bi sigurno u Hrvatsku investirali. To bi bio velik skok za hrvatsko gospodarstvo, to bi potaklo rast BDP-a i zaposlenosti. Međutim, ti institucionalni investitori, koji su navikli na vladavinu prava i poslovnu etičnost, ne odgovaraju Plenkoviću i družini, jer njihovo shvaćanje prava nije europsko, već jugoslavensko, a to njihovo pravo funkcionira po načelu selektivnosti i pogodovanja odabranima, i ne poznaje jednakost pred zakonom.

Plenkovićev svijet su Tedeschi i kao što vidimo Milenko Bašić, vlasnik tvrtke C.E.M.P.

Vladino obrazloženje o odbijanju interpelacije doslovno je potpisano priznanje Vlade o kriminalu u ovom projektu, ali time i poruka hrvatskim građanima da oni, kao politička elita u Hrvatskoj, mogu raditi što hoće. No, tu ću ih podsjetiti na onu narodnu – možeš raditi što hoćeš, ali ne ćeš dokle hoćeš.

Kao što sam u uvodu citirala gospodina Dicksona, investitor želi sigurnost planiranja, u prijevodu, investitor želi znati koja prava i obveze ima, i mora biti siguran da ih može bez ikakvih posredovanja i ostvariti.

Ali, na projektu vjetroparka Krš-Pađene vidimo da vladajući u Hrvatskoj uopće nemaju mjere u besramnom bogaćenju i osiromašivanju hrvatskih građana.

Ali, kada imate u pravosuđu JNA-pravnika Šeparovića, skandalozne Turudiće i Sesse, te DORH koji se ponaša kao da je tajništvo Vlade a ne samostalno tijelo, onda su rezultati ovakvi kakvi su u ovom slučaju.

Hrvatska bi umjesto 749 megavata mogla imati 3000 megavata u funkciji, jer nam je dragi Bog dao zemlju s 1200 km morske obale, gdje je cijelo zaleđe idealno za vjetroelektrane, a proizvodnja struje iz vjetroelektrana jest proizvod budućnosti. Distributeri električne energije znaju da velike korporacije, kao što su Amazon ili Google, uvjetuju kupnju električne energije ako distributer dokaže da je iz ekološki čistih izvora.

U prenesenom smislu: u Drnišu puše vjetar, struja odlazi u Munchen, a euri dolaze u Hrvatsku. Apropo Munchena, tamošnje gradsko vijeće je donijelo obvezatnu odluku da cjelokupna potrošnja električne energije za Munchen i okolicu do 2025. godine mora biti iz ekološki čistih izvora. Kako su daleko od tog cilja, potrebni su im izvori gdje će kupovati ekološki čistu struju.

Hrvatska je sastavni dio europske energetske mreže, te je transport struje iz Drniša puno jednostavniji i jeftiniji nego iz njemačkog Rostocka.

Hrvatska ima potencijal i može biti uspješna – ali samo pod jednim uvjetom: vladavina prava koja će suzbiti divljačku korupciju.

Apsurdno je da Vlada odbija interpelaciju, to jest, odbija nam dati svu dokumentaciju u ovom slučaju – jer ako nema što skrivati, zašto onda odbija?

Slijedom ovoga apeliram na sve vas kolege zastupnike u ovom visokom domu, bez obzira na stranačku i ideološku pripadnost – podržite ovu interpelaciju, da se ovaj slučaj do kraja rasvijetli. Hrvatskim Ustavom u članku 1 definirano je da narod ostvaruje vlast putem svojih predstavnika, a saborski zastupnici jesu predstavnici naroda. Vlada je samo izvršitelj te je dužna Saboru polagati račune i transparentno djelovati.

Kolegice i kolege, ovo je prilika za uzdići se iznad usko-stranačkih pogleda i odlučno reći dosta korupciji te početi vraćati vjerodostojnost hrvatskih državnih institucija.

Prihvaćanje ove interpelacije je političko-civilizacijski imperativ”, ističe  Karolina Vidović Krišto.

Foto: Hina