Ivić Pašalić bio je najbliži suradnik Franje Tuđmana od kraja 1992. do Tuđmanove smrti. Tijekom tog vremena postao je, kao politički savjetnik predsjednika RH, vjerojatno najmoćniji političar u suvremenoj Hrvatskoj, piše Jutarnji list.
Bitan Tuđmanov suradnik bio je Gojko Šušak. Kako ga je Tuđman izabrao?
– Vrtimo li film unatrag, sjetit ćemo se da je Šušak bio prvo ministar iseljeništva, 1990./1991. Na tome poslu pokazao je sve osobine koje je kao čovjek i profesionalac imao: diskretan – bez puno priče i samohvale, efikasan, lojalan, potpuno predan Tuđmanovoj misli vodilji – “Hrvatska iznad svega”. U isto vrijeme, 1990./1991., zbog raznih razloga na prevažnome mjestu ministra obrane predsjednik je morao zamijeniti četiri osobe: bili su to Petar Kriste, Martin Špegelj, Šime Đodan, Luka Bebić. Tuđman je kao šef birao ljude koji su mu trebali za točno određeni posao, kao izbornik u nogometu. Mnogima je to bilo teško prihvatiti, pogotovo onima čiji je ego bitno nadrastao njihove sposobnosti.
Hm, dobro, uzmimo da Tuđman nije imao nikoga boljeg, ali kako je došao na Šuška?
– Oni su se prvi put susreli u Kanadi 1987., kad je dr. Franjo Tuđman, povjesničar i osuđivani protivnik jugokomunističkog režima, obilazio hrvatsku dijasporu, pripremajući projekt stvaranja hrvatske države. Organizator prvog predavanja bio je Gojko Šušak. Na tim susretima i privatnim razgovorima njih su dvojica “kliknuli”. Tu je stvoren temelj njihovih bliskih političkih i prijateljskih odnosa. O tome mi je dosta pričala Đurđa Šušak. Gojko joj je tada rekao da taj čovjek, misleći na Tuđmana, može stvoriti državu i da njega može slijediti. Tuđmanu se Gojko, između ostalog, svidio jer se kao ugledan poslovni čovjek dodatno bavio pitanjima kulture i hrvatskoga jezika u iseljeništvu. Na poziv predsjednika on ostavlja siguran posao i obitelj te dolazi u Hrvatsku, u ratne okolnosti.
Šušak je imao dva lica. Na jednoj je strani tolerirao razne neoustaške cirkuse, a na drugoj je bio čovjek koji je mogao isporučiti dogovoreno. Amerikanci su tada bili vrlo aktivni i ozbiljno su računali na svaki dogovor koji su postigli sa Šuškom.
– Šušak je bio ključna figura suradnje sa SAD-om. Njemu se vjerovalo. Ako je Gojko nešto rekao, to je bilo tako. Amerikanci funkcioniraju na taj način: Mogu li ti vjerovati, držiš li do obećanja? I ako postoji nepravda u hrvatskoj politici, onda je to odnos prema Šušku. Zasluge Gojka Šuška za hrvatsku samostalnost i državnost su nemjerljive.
Vi ste biliTuđmanov savjetnik, mogli ste mu reći da to ne radi. Koliko vas je Tuđman slušao?
– Tuđman nikoga nije “slušao” da bi se to moglo tako reći i tko god kaže da jest, laže. Ali je pitanje do čijega je mišljenja držao. Ono što se često prešućuje i lažno prikazuje su odnosi u vrhu države, kako su se donosile odluke. Na sjednicama vrhovnih državnih tijela svatko tko je imao nešto reći mogao je reći ako je imao znanja i ako je imao hrabrosti. Bilo je toliko žestokih rasprava, dizalo se od stola, vrlo se burno raspravljalo. Trebalo je imati argumenata i odgovoriti na pitanje: zašto? I imati dovoljno hrabrosti da se kaže nešto o čemu Tuđman ne misli tako. Ali, s obzirom na moje mjesto, a ja sam mu bio savjetnik, svoje mišljenje nisam iznosio na velikom sastanku. Ja sam s njim razgovarao nasamo, to je bio moj posao. Na velikim se sastancima ne oponira šefu. Tuđman je donosio odluke, ali je volio i inzistirao čuti različita mišljenja.
Sjetimo se i kako je počeo rat između Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini. Ultimatum koji nalaže skidanje uniformi Armije BiH na području pod kontrolom HVO-a i obratno. Uniforme se ne skidaju, izvlače se pištolji.
– Nije bilo tako jednostavno. Ti odnosi su puno, puno složeniji. Ključna je za razumijevanje hrvatsko-muslimanskih odnosa u to vrijeme činjenica da je Alija Izetbegović imao vrlo jasan cilj stvoriti muslimansku državu. Začuđujuće je da taj vojno-politički cilj u političkom i medijskom životu nije zaživio kao činjenica. Tuđman je bio sučeljen s tom činjenicom i okolnostima kaosa, rata i raznih interesa. Nitko nije znao kako će se to završiti. Zašto bi onda bio krimen ako se razmatra pet opcija, a nitko živ ne zna kako će se to završiti? Samo budala razmatra samo jednu opciju. Sve je bilo na stolu, nije bilo nikakve jasne svjetske politike. S čime je Hrvatska bila suočena? S progonom, okupacijom, zatiranjem ne državnosti, nego egzistencije. Tko nas je to branio? Koja je to bila uzvišena svjetska sila? Bili smo prepušteni da nas poubijaju. U tim okolnostima zapečatiti Tuđmana i Šuška krimenom podjele Bosne i Hercegovine je sumanuto. U ratnom kaosu sve su opcije na stolu. Tek kada je Clinton radi interesa svoje predizborne kampanje odlučio reagirati, nastao je Dayton, a njemu je prethodio Washingtonski mirovni sporazum kojim je okončan hrvatsko-muslimanski sukob u BiH. Mislim da je nepravedno i Tuđmanu i Šušku kao “istočni grijeh” uzimati podjelu Bosne. To su floskule kojima su Mesić i Manolić namjeravali pravdati svoj bunt unutar HDZ-a, jer su izgubili utjecaj.
Foto: Damir Senčar/Hina