Dramatična ispovijest Ivana Račana koji je bio na korak do respiratora: Nisam mogao disati

Dramatična ispovijest Ivana Račana koji je bio na korak do respiratora: Nisam mogao disati

Ivan Račan devet dana bio je u bolnici zbog korona virusa, a na svom Facebooku po izlasku s liječenja napisao je: ‘Dobro sam prošao’. Napisao je da je ranije imao upalu pluća, ali da ona nije bila ni približno jaka, opasna i neugodna kao ovo s koronom.

Kontaktirali smo ga, još je iscrpljen, još je pred njim dug oporavak.

Ali je Račan ipak pristao i napisao nekoliko redaka kako je prošla njegova borba s opasim virusom. Prenosimo njegovo iskustvo bolesti u cijelosti:

– Dan poslije Božića, u subotu navečer 26. prosinca prijateljica i prijatelj, Ivana i Andrej su došli kod mene kući. Nismo se vidjeli od ljeta i jednog roštilja u Blatu pa se učinila dobra prilika da se vidimo.

Prozor je uglavnom bio otvoren, distanca nije bila idealna, možda oko metra kad se sjedi oko stola, a maske nismo nosili. Pokazalo se da je druženje trajalo predugo, pišu 24sata.

Cijelo vrijeme koronakrize sam bio oprezan koliko se može biti, poštivao sve upute, vani uvijek nosio masku, redovno dezinficirao ruke, no ipak se desilo zbog jednog druženja kod kuće.

U utorak, par sati nakon potresa u Petrinji, Ivana me nazvala da je upravo bila na brzom testu na Covid-19 i da je pozitivna. Zarazila se od svog oca.

Prijavio sam se na brzi test i u srijedu ujutro 30.12. dobio sam pozitivan rezultat. Andrej, koji se već ranije suočio s koronom kod svog oca, i ovaj put ostao je negativan. Odmah sam se javio svojoj doktorici, već sam imao simptome glavobolje i kašlja, prosljedio nalaz, a ona mi je prepisala terapiju i dala upute kako dalje.

Tada odjednom, polako, počeli su problemi s disanjem. Iz sata u sat postajalo je sve teže disati, a bol u plućima sve osjetnija.To je možda i najgori osjećaj koji sam ikada doživio, nemogućnost udahnuti dovoljno zraka. Nisam dugo čekao, bio je ponedjeljak, 4. na 5. siječnja, navečer i nazvao sam Kliniku za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“. Dežurni doktor mi je nakon kratkog razgovora rekao da odmah dođem u bolnicu.

Oko 2 ujutro sam stigao, sam sam se dovezao, pregled je trajao oko sat vremena, zatim smo otišli još na rentgen koji je pokazao da se upala pluća razvija.

„Stanje je srednje teško“ rekao je doktor. Pitao sam ga trebam li za svaki slučaj napraviti oporuku, na što je rekao da će biti vremena ako se stanje još pogorša.

Pitao sam: ‘Trebam li pisati oporuku’

Smjestili su me u sobu i spojili na kisik oko 5 ujutro. Disanje je postalo u redu s nazalnom maskom i tri litre kisika. Sa mnom u sobi je bio Stjepan iz Zagreba, a on je u bolnici bio već tjednima.

Sve je već prošao i bio je velika pomoć. Bilo je divno s nekim razgovarati u uživo. Stjepan je 42 dana proveo u bolnici, izašao je dan prije mene.
Ujutro su počele infuzije, inekcije, lijekovi i sve po protokolu. Bolnička zgrada je stara, puno je toga improvizirano i ne izgleda dobro.

Međutim ljudi koji tamo rade, osoblje, sestre i doktori, rade najbolje što mogu usprkos uvjetima koji bi morali biti bolji. Do navečer mi se stanje počelo pogoršavati, opet nisam mogao disati pa mu me prebacili na drugu masku i 5 litara kisika. Nije pomagalo. 7 litara, 9 litara, ali i dalje nisam mogao disati.

Ubrzo su donjeli masku za disanje za 15 litara kisika i napokon sam mogao disati.
Sljedeći dan su prilagodili lijekove i više nije bilo pogoršanja. U petak 8. siječnja popodne doktorica mi je rekla da su upalu pluća stavili pod kontrolu i da bi trebao krenuti oporavak. Tako je i bilo.

Osmjeh se vratio

Osmijeh mi se vratio na lice. Krenulo je polagano smanjivanje kisika. Bio sam sretan kad sam se napokon riješio velike maske preko lica i ponovo disao s nazalnom samo u nosu, a sljedeći dan se i nje oslobodio. Slabost, iscrpljenost, malaksalost će još trajati, ali sam došao kući nakon 9 dana u bolnici.

Dobro sam prošao. Pred tri godine sam prestao pušiti i to je sada pomoglo. Čeka me sada kućni režim terapije, strpljenje i oporavak pa krajem veljače kontrola u bolnici. No sad se sve to dalje čini kao pjesma…
Ima puno ljudi kojima sam zahvalan na podršci i važno mi je da oni to znaju, ali previše ih je da bi ih imenovao.

Nažalost ima i onih drugih, kojima nisam zahvalan, kojih je na sreću zaista bilo malo, ali ih je bilo.

Koji su mi u svemu ovom slali poruke da izmišljam bolest, da korona ne postoji i da je sve nekakva izmišljotina ili zavjera.

Univerzalni pozdrav Miodraga Bibića Mosora „Zdravi i veseli bili“ mi je cijelo vrijeme bio u glavi, ali za ovu skupinu ću ipak dodati i stih Zrinka Tutića „i dalje će biti budala i rata.“

Facebook Comments