Ako se sada ne vratim u Vukovar, nikada više ne bih se mogao vratiti u svoj grad. Riječi su to Alfreda Hilla iz kolovoza 1991. koje je izgovorio poznanicima u Rijeci kad je ostavljao suprugu i petogodišnju kćer, jedinicu, nakon što su ga počeli nagovarati da se „ne vraća tamo gdje je rat i gdje se gine“.

Za njega tu nije bilo dvojbi. Kada je velikosrpska politika krenula u otvoreni obračun s novom demokratskom hrvatskom vlašću izabranom sredinom 1990. provodeći krvave napade u svim dijelovima zemlje, a posebice oko Vukovara, njegov stav je postao još čvršći.

Bio je odlučan u nakani da će braniti svoj rodni grad. Njegova supruga Melita poslije će reći: “Nitko ga nije mogao odgovoriti od povratka u Vukovar, no ja sam ga razumjela, znala sam da mu je mjesto tamo”. Alfred, ili kako su ga u obitelji zvali Miki, jako je volio Vukovar.

Govorio je da je to njemu najbolje mjesto za život. Bio je vrlo društvena osoba, svoje slobodno vrijeme rado je koristio za pecanje i roštiljanje na Dunavu, ali bio je i filmofil, rado je odlazio u gradsko kino. Vukovar je, kako je znao govoriti, bio grad savršen za život kakav je njemu odgovarao.

Doduše, volio je i Rijeku gdje su njegovi roditelji imali obiteljsku kuću i kamo su se jednom namjeravali preseliti, ali je ipak Vukovar ostao na prvom mjestu. Rođen je 19. svibnja 1956. u tom gradu kao jedinac Lucije rođene Bićanić i Ivana Hilla. U Vukovaru je završio osnovnu školu i gimnaziju, a diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu.

Po završetku studija, vraća se u Vukovar, ženi se sa suprugom Melitom rođenom Kiš i 1986. dobivaju kćer Stašu. U vukovarskoj općini odrađuje pripravnički staž. Zaposlio se potom u pravnom odjelu Hrvatskih šuma u Osijeku. Nakon što je položio pravosudni ispit, javio se i na natječaj za suca u Vukovaru, što mu je bila velika želja.

Ali, čim je postalo jasno kako je velikosrpska politika sprema porobiti Hrvatsku već od 10. svibnja 1991. postaje članom pričuvnog sastava Zbora narodne garde i uključuje se u organizaciju obrane Vukovara. Imao je i određeno vojno predznanje jer je u bivšoj JNA služio vojsku najprije u Mostaru, a potom u školi rezervnih oficira u Bileći.

Bio je prvenstveno obiteljski čovjek i odgovorna osoba, ali i ustrajan u svojim nakanama. Pokazao je to i nakon početka oružanih okršaja s neprijateljem. Nije bilo povlačenja nego je sa svojim suborcima uporno držao položaje. I onda kada je neprijatelj, srpski agresor, bio puno nadmoćniji. Pokazat će se, takav je ostao do kraja.

Zbog iskazanih osobina iskusnog i hrabrog, ali i staloženog vođe zapovjednik obrane Vukovara Mile Dedaković Jastreb ga 25. rujna imenuje prvim zapovjednikom satnije Vojne policije pri 204. Vukovarskoj brigadi. Obavljali su zadatke iz djelokruga vojne policije, ali i nadalje su neprekidno sudjelovali u obrani grada. Dobio je ratni nadimak Atila.

Borio se svugdje gdje je trebalo, pa i na Sajmištu gdje je bilo jako krvavo. Svojima u Rijeci, gdje je prije rado odlazio na odmor i gdje je imao širu obitelj, se javljao povremeno. Nisu to bili dugi razgovori, kazala je poslije njegova supruga Melita.

Rekao bi, kaže, da je opasno, ali nije dovodio u pitanje da će izdržati. Posljednji put su se, rekla je, čuli nekoliko dana prije njegove pogibije. A dogodilo se to 16. listopada u tijeku sveopćeg i silovitog neprijateljskog napada na grad. Na pojedinim mjestima bile su probijene crte obrane. Tog dana je puno branitelja poginulo. I Blago Zadro, zapovjednik obrane Borova naselja, i desetine drugih branitelja i civila.

Poginuo je i Miki. Držao je položaje kod groblja na Sajmištu i nije se povlačio. Kako je trebalo ponovno vratiti Vatrogasni dom, Hill je predložio da on i još jedan suborac ostanu na tom položaju, a da ostali odu i pokušaju vratiti taj važni objekt. Hill je tada rekao da ne brinu za ovaj položaj. „Idite svi, a meni ostavite samo jednog, dok sam ja živ, ovuda prema gradu neće nitko proći“, kazao je.

Nedugo potom Vatrogasni dom je vraćen. Ali, Hill je tada javio da je ranjen i treba pomoć koja mu je mogla stići samo iz grada, koji je na tom dijelu bojišta bio obranjen upravo zahvaljujući najviše njemu samome. I stigla je pomoć, ali je bilo prekasno. Kad je došla, bio je još živ.

Prepoznao je one koji su stigli, i jednog je zazvao po nadimku, ali je bio na izdisaju. Granata mu je raznijela obje noge ispod potkoljenice. Iskrvario je od zadobivenih rana. Ozljede su, govore, bile tako teške da nije bilo nikakve šanse da preživi.

Branitelji su potom odbili napad neprijatelja na mjestu koje je Hill branio. To je bilo važno za obranu tog dijela Vukovara. Suborci ga opisuju kao istinskog borca koji je bezbroj puta dokazao svoju hrabrost. „Bio je primjer svojim bojovnicima kako se voli i brani svoj grad. Nije se povukao pred sto puta jačim neprijateljem“, govore o njemu.

Njegovo tijelo prevezeno je najprije u vukovarsku bolnicu i privremeno pokopano u dvorištu Lučke kapetanije. Tijekom okupacije je premješteno na Novo groblje. Nakon mirne reintegracije njegovi posmrtni ostaci su ekshumirani.

Alfred Hill – Miki, pokopan je 20. lipnja 1998. uz vojne počasti na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru. Kad je umro imao je 36 godina. Odlukom prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana 1993. posmrtno mu je dodijeljen čin bojnika Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Odlukom ministra obrane 1998. Nastavno središte za obuku vojne policije dobilo je ime po njemu, također, jedna ulica na Sajmištu, dijelu grada gdje se borio, nosi njegovo ime. Bojnik Alfred Hill je 1999. posmrtno odlikovan redom »Kneza Domagoja s ogrlicom« i »Redom hrvatskog trolista«.

Njegovi suborci iz Vukovara ovako su ga doživljavali. ”Bio je čovjek koji vas osvaja. Kojem vjerujete. Kad čujete njega, onda počnete vjerovati i u nemoguće”, rekao je jedan od njih.

Posebno ističu kako je bio odmjerena osoba. “Bio je obrazovan i vrlo obazriv. S njim je nekako čak i ratovati bilo fino. Bez povišenih tonova, bez svađe ili bilo kakvih pretencioznosti svoje je ratne zadaće Miki, a tako smo ga zvali, odrađivao besprijekorno”, kazao je.

Jedan njegov suborac, tada 20-godišnjak, opisuje trenutak kad su čuli za njegovu pogibiju. ”Išli smo u popunu streljivom, bila je večer, tad smo saznali da je naš Hill poginuo, a prije toga smo saznali i za smrt Blage Zadre. Samo je zavladala jedna jeza, jedan velik muk. Nismo puno govorili. Šutjeli smo, gledali smo jedan drugoga u oči i razmišljali smo tko je sljedeći. Samo tuga. Tuga bez puno riječi”.

Pripadnici Pukovnije vojne policije od prošle godine organiziraju od 7. do 16. listopada hodnje od Zagreba do Vukovara u čast i spomen prvom zapovjedniku satnije Vojne policije Vukovar bojniku Alfredu Hillu, poginulim pripadnicima Vojne policije i svim hrvatskim braniteljima. Trasa njihova kretanja podijeljena je na devet dionica koje prolaze kroz devet dana.

Na završetku svake dionice sudionici odaju počast paljenjem svijeća na spomeniku hrvatskih branitelja uz poruku kako su „te hodnje su znak moći hrvatskog vojnika, ali i uvjerenja da našu slobodu, blagostanje i budućnost dugujemo hrvatskim braniteljima koji su u Domovinskom ratu izrasli u junake“.

U Vukovaru danas živi njegova kći Staša Hill Mađarević. Liječnica je, ima dva sina. I ona ističe kako je njezin otac mogao ostati u Rijeci s njima jer su njegovi roditelji tamo imali kuću, ali nije htio. Ni u jednom trenutku nije bilo dvojbe. Kaže da je on svoj rodni Vukovar volio i nije bilo šanse da ga napusti i da ga ne brani. 

Zna da bi njezin otac najviše na nju bio ponosan zbog toga što voli svoj grad i što je ostala živjeti i raditi u njemu. „Moj se tata ničeg nije bojao. Barem mi je tako mama pričala. I do zadnjeg je vjerovao da će doći pomoć i da će pobijediti. A kad je on vjerovao i mi smo svi vjerovali. Rekao je mami u zadnjem razgovoru: Čuj, glava je u torbi, ali sve ćemo izdržati“, govori Staša.

Sjeća ga se iz kraćih telefonskih razgovora dok se borio u Vukovaru. Pitala ga je, govori, ima li bombu i pušku da se brani kako mu se ništa ne bi dogodilo. Oca se, jer je bila malena, najviše sjeća iz priča, a ne iz vlastitih uspomena. Ipak nešto je ostalo u sjećanju, kaže.

„Tata je jako volio životinje pa se on najviše brinuo o mačku kojeg smo imali u stanu. Sjećam se kako je jednom došao po mene u vrtić i to dosta ranije što je meni bilo super jer je uvijek mama dolazila, a ovaj put je došao tata i to prije svih drugih roditelja. Eto, taj detalj, naoko nevažan, ostao mu je u trajnom sjećanju. Taj osjećaj sreće kad sam ga ugledala na vratima“, kazala je.

Njena majka Melita, koja također živi u Vukovaru, ne krije svoje osjećaje. “Ona je slika i prilika svoga oca i ponosna sam jer je sve postigla sama. I Miki bi danas bio na nju ponosan kao i ja, osobito jer je došla živjeti i raditi u Vukovar i jer ga voli onako kako ga je i on volio”.

Alfred Hill – Miki je primjer branitelja koji je pokazao kako je braniti svoj grad i domovinu, iako su postojali i drugi izbori, obveza i sveta dužnost zbog koje ga danas slavimo kao jednog od onih junaka na čijoj je hrabrosti i žrtvi stvorena moderna Hrvatska.

Foto: Privatni album

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu.