Pukovnik Aljoša Nikolić je jedna od legendi obrane Dubrovnika. Svoj obol je dao kao zapovjednik i jedan od osnivača Odreda naoružanih brodova. Ti brodovi su u vrijeme opsade tog hrvatskog grada, održavali Dubrovnik na životu.
Dovozili su hranu, sanitetski materijal, potrepštine za život i naoružanje provlačeći se između većih okupatorskih brodova bivše JNA koji su Dubrovnik i njegove stanovnike držali pod blokadom. Dovozili su i branitelje koji su ulazili u Grad, odvozili ranjenike drugdje na liječenje.

Odred je samonikla udruga, ljudi na terenu su shvatili kako su pri pravljenju planova obrane imali određene postrojbe za kopno, ali za more nije bilo ničega pripravnog. Osnivači su uz Nikolića bili Miljenko Bratoš i Rudi Butković. Kao službeni datum ustrojavanja Odreda naoružanih brodova uzima se 23. rujna 1991.
Tada je prvi put zaplovio Sveti Vlaho, brod, zapravo gliser, dug 9,5 metara koji su dobili od dubrovačke carinarnice (do tada se zvao Robi). Kasnije se povećavao broj tih brzih brodica, ukupno ih je bilo 28 sa 117 članova posade.

Svaki izlazak na more gdje su bili raspoređeni brodovi bivše JNA bio je rizičan. Neprijatelj ih je pokušavao uništavati na razne načine, međutim, bili su brži, dobro su poznavali more na dubrovačkom području i – bili su ludo hrabri. Nažalost, petero njih je poginulo pri obavljanju obrambenih zadataka.
I taj prvi brod Sveti Vlaho nije dugo plovio, samo do listopada. Kod otoka Dakse naišli su na jednu topovnjaču JNA. Prirodno, u toj situaciji pokušavali su što bliže prići „kraju“, kako se to kaže i nasukali su se. Bilo je to 9. listopada.
Nakon toga Sveti Vlaho nikada više nije zaplovio. Međutim, zato su se u borbu slali novi brodovi, redom, Vedrana, Boma, Tia… Potom je osposobljen i jedan brzi gliser koji je bio izbušen gelerima. Ekipa iz Odreda ga je tijekom borbi koje su trajale zakrpala i osposobila za plovidbu. Taj „švercer“, kako su ga među ostalim nazivali, je bio među najbržim plovilima koje su imali.
Ruta kojom je pomoć stizala u Dubrovnik nazivala se „elafitskim putem života“. Nekad je trebalo ići sve do poluotoka Pelješca, mjesta Broce. Tamo je često bila ekipa koja je sve prebacivala do zapadnog dijela otoka Šipana. Mještani bi potom te potrepštine često traktorima prevozili do lučice Suđurađ na južnoj strani tog otoka.

Tu su robu preuzimali branitelji iz Odreda naoružanih brodova i prevozili ju, probijajući pomorsku blokadu, do Dubrovnika. Bilo je puno situacija kada su umalo izbjegli pogibli. Često su plovili noću, neosvijetljeni, pa su nerijetko prolazili tik pored neprijateljskih plovila. Iskrcaj potrepština je bio u luci Gruž ili u uvali Lapad.
Međutim, kada je nakon najtežeg napada na Dubrovnik 6. prosinca 1991. obranjen Srđ i stabilizirala se obrana Grada, branitelji iz tog odreda poduzimali su i akcije koje su neprijatelju pokazale da neće još dugo biti okupator na hrvatskom jugu.

Bili su, kako su za sebe govorili, vojska u minijaturi. Imali su radarsku službu, izvidnice, diverzantsku postrojbu te sanitetski vod. Tako su na Badnji dan 1991. postavili hrvatsku zastavu na svjetionik ispred Cavtata. Na dan međunarodnog priznanja Hrvatske 15. siječnja 1992. upalili su pak svjetionik Svetog Andrije kraj Dubrovnika.
Također, bili su prva postrojba koja je ušla na slobodni teritorij prilikom oslobađanja Slanog. Tada su se suočili u izravnim borbama s okupatorskim vojnicima. Isto tako su i u Konavlima bili među prvim postrojbama koje su sudjelovale u oslobađanju hrvatskog juga.

U tim operacijama je oslobođeno više od 1200 kilometara četvornih odnosno 8 posto okupiranog hrvatskog teritorija. U tim teškim borbama, na krškom, nepristupačnom, terenu, poginulo je više od 240 pripadnika hrvatskih snaga. Time je omogućen i povratak oko 20 tisuća izbjeglica, za što je trebalo dosta vremena, jer je neprijatelj iza sebe ostavljao spaljenu zemlju.
Velika vojna smotra u luci Gruž održana 29. listopada 1992. bila je simbolički završetak te operacije. Tada je prijavak predsjedniku Hrvatske dr. Franji Tuđmanu podnio general Janko Bobetko, načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH, koji je i vodio tu operaciju.

Oslobađanjem juga zemlje prestala je i potreba za postojanjem Odredba naoružanih brodova. Pukovnik Aljoša Nikolić, zapovjednik te postrojbe, zajedno sa svojim suradnicima, mogao se početi baviti drugim poslovima. Ostat će zabilježeno kako je Nikolić, iako nije bio rodom Dubrovčanin, ustrajao u toj borbi – kojom su odsječeni Dubrovnik održavali na životu – do kraja.
Nikolić je rođen u Splitu 14. siječnja 1948. godine. Bio je strastveni ronilac. Ronjenjem se počeo baviti krajem šezdesetih godina u splitskom klubu Mornar gdje je stekao veliki ugled. Bio je izumitelj i prvog hrvatskog aparata za tehničko ronjenje na velikim dubinama. Sredinom sedamdesetih preseljava se u Dubrovnik.

Nažalost, početkom osamdesetih doživio je veliku nesreću kada mu je pri rutinskom punjenju boca s komprimiranim zrakom eksplodirala. Ostao je bez jedne noge, a i druga mu je bila teško povrijeđena. No, to ga nije spriječilo da s velikom energijom nastavi se dalje boriti. Tako je postupio i u teškoj situaciji s početkom srpsko-crnogorske agresije na dubrovačko područje.
Zajedno sa svojim suradnicima oživotvorio je ideju Odreda naoružanih brodova preko kojeg je grad pod blokadom održavao vezu sa slobodnim dijelovima Hrvatske od rujna 1991. do svibnja 1992. godine. “Bili su žila kucavica koja je vrijedno radila i onda kad se sve činilo beznadežnim“, rekao je jedan od njegovih suboraca.
Tajnu njihovog nevjerojatnog pothvata otkrio je kasnije jedan njegov suborac. „Redovito su riskirali svoj život, vidjeli i doživjeli brojne potresne scene, ali su ostajali pribrani i uspješni u svom djelovanju“, rekao je. Dodao je kako ih je najviše držalo do što su bili dobra i složna ekipa. „Disali smo kao jedan“. poručio je s vidljivim ponosom.
Nakon duge i teške bolesti srca Nikolić, dragovoljac Domovinskog rata i legendarni zapovjednik Odreda naoružanih brodova, preminuo je 17. srpnja 2010. Pokopan je na gradskom groblju Boninovo. Posmrtno je odlikovan Nagradom za životno djelo Grada Dubrovnika.

O legendarnom Odredu naoružanih brodova snimljen je i dokumentarni film pod nazivom „Ljudi od mora“ autora Paule i Đele jr. Jusića. Uz film koji traje 52 minute stoji i napomena kako je ovaj odred bio jedan od najvažnijih sudionika uspješne obrane juga Hrvatske i Dubrovnika.
„Ljudi moraju shvatiti da to nisu bili borbeni brodovi, već plastične barke i gliseri obojeni u maskirne boje i naoružani mitraljezima. Na području od dvadesetak nautičkih milja otplovili oko 40 tisuća nautičkih milja, dakle više nego oko ekvatora“, rečeno je na njegovom predstavljanju, a tom prigodom iznesen je i podatak kako su prevezli 5.000 ljudi, vojnika i ranjenika te 4.000 tona hrane, lijekova, opreme i naoružanja.

Godine 2006. Odred je odlikovan Redom Nikole Šubića Zrinskog za iskazano junaštvo u Domovinskom ratu. Jedini očuvani primjerak jednog od naoružanih brodova imena Sveti Vlaho, obnovljen je i izložen u dubrovačkom parku Batala kao muzejski primjerak.
Junaci poput Aljoše Nikolića nikad se ne zaboravljaju, uz njihovo ime vezat će se uvijek poštovanje i zahvalnost zbog svega učinjenog kad je bilo najteže.

Foto: Muzej Domovinskog rata Dubrovnik

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu.