Sisački biskup Vlado Košić predvodio je u subotu, 22. lipnja u Sošicama, pokraj jame Jazovka, misu zadušnicu za sve ubijene na ovom mjestu. Na misu su bili i umirovljeni vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj Juraj Jezerinac, domaći župnik Ivan Vučak i više svećenika.
Na početku homilije, podsjetivši kako se danas u Sisku u isto vrijeme slave partizani, ti isti koji su na Jazovki počinili zločine, biskup se zapitao, zašto se u društvu uvijek sili podjela i ne prihvaća da je svaki zločin, zločin. Dodao je da je masovna grobnica Jazovka duboka 34 metra i nalik zdencu te da su 2020. godine iz nje ekshumirani ostatci 814 žrtava koje su ondje ubili partizani nakon zauzimanja Krašića u siječnju 1943. godine te potom vojnici Jugoslavenske armije u svibnju i lipnju 1945. godine.
MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Joško Jeličić nikad oštriji: Ovo nije demokracija, ovo je diktatura mediokriteta. Mediji siju crnilo, a skupljači klikova pune bisage
Podsjetio je da je povjesničarka Blanka Matković izvijestila javnost 2011. godine o 447 žrtvi čiji su podatci pobrojani prigodom speleološkog pregleda jame 1999. godine, koje je predvodio patolog prof. dr. Žarko Danilović. “Matković iznosi da se prema popisima sačuvanima u zagrebačkim bolnicama mogu identificirati osobni podatci za čak 4791 bolesnika zagrebačkih bolnica (te u svojem znanstvenom radu objavljuje ime, prezime, godinu i mjesto rođenja, bračno stanje, vjersku pripadnost, vojni čin i dan prijama u bolnicu za svih njih 4791), – vojnih osoba poraženih vojski koje je Jugoslavenska armija pogubila 1945. godine, uz upozorenje da se intervjuiranjem preživjelih nalaze poimenični podatci o bolesnicima koji se ne nalaze u dostupnim popisima te se mora zaključiti da u bolničkim arhivima nedostaje dio podataka. Jazovka je samo jedno od mjesta gdje su bacani pobijeni ratni zarobljenici – pacijenti zagrebačkih bolnica. Radi prikrivanja dokaza, pobijen je i dio osoblja bolnica koji je svjedočio zločinu”, dodao je biskup Košić, javlja hkm.hr.
Ponovno je napomenuo da protiv zločinaca do danas još nije započeo ni jedan sudski postupak, makar su imena nekih počinitelja javno obznanjena.
“Za tri časne sestre, Liphardu Horvat, Konstantinu Mesar i Geraldu Jakob, inače njegovateljice u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče, koje su bačene u jamu pokrenut je postupak proglašenja blaženima u Katoličkoj Crkvi”, rekao je.
Nadalje, u homiliji je podsjetio na svjedočenje partizana Mulića: “Prema svjedočenju partizana Branka Mulića, nekoliko dana po dolasku odnosno sredinom svibnja, pozvao ga je partijski sekretar i u prisustvu još triju osoba upitao ima li vozačku dozvolu, s objašnjenjem da je izabran za sutrašnji specijalni zadatak. Dobio je također nalog da pripremi autobus s dvadesetak mjesta, kako na putu ne bi bilo tehničkih problema. U izjavi za Radio Sljeme 1990. godine, Mulić je izjavio da su na sastanku bili nazočni Joža Brnčić, Slavko Urek, Drago Rafaj te nekoliko oficira KNOJ-a. Rafaj mu je naredio da pripremi autobus te potpisao zapisnike. Rano ujutro na ‘Trg N‘ došla su dva kamiona i petnaestak vojnika KNOJ-a, pa se kolona vozila, u kojoj su bili i Mulićev autobus te džip s rukovoditeljima akcije, uputila do bolnice Sv. Duh gdje su ranjenici ukrcani u autobus i kamione. Prema Mulićevom sjećanju, ukupno je ukrcano oko pedeset ranjenih pripadnika Hrvatskih oružanih snaga (HOS). Dok je trajao ukrcaj, Mulić je čuo objašnjenje jednog od voditelja akcije da se ranjenici voze u drugu bolnicu. Na mjestu zbivanja vidio je i Marijana Cvetkovića.
Da je akcija za nalogodavce bila iznimno važna, potvrđuje činjenica da je nakratko ukrcaj kontrolirao i jedan nadređeni, no on se, očito zadovoljan, nije dugo zadržao. Kolona je potom krenula na put i oko podneva stigla u selo Sošice te se odmah uputila do jame. Vozila su parkirana na livadi, a ranjenici iskrcani. Prema Mulićevim navodima, operacija je započela bez odugovlačenja. Dvojica vojnika iz džipa zauzeli su mjesta s lijeve i desne strane jame, na otvoru, tada ne širem od metar i pol i ubijanje je počelo. Nemoćne ranjenike vojnici su, na očigled sviju, jednog po jednog dovlačili do jamskog otvora gdje ih je čekao metak u potiljak. U ponor su bacani pojedinačno. Mulić tvrdi da je kraj jame vidio Dragu Rafaja s pištoljem u ruci, a pokraj njega bio je i Živko Vujčić. Po povratku u Zagreb, Mulić je razgovarao s nadređenim i zamolio da ga oslobodi sutrašnjeg nastavka akcije. Nadređeni je odgovorio: ‘Pa Branko, to su neprijatelji‘, na što mu je Mulić odgovorio ‘Za mene je neprijatelj onaj tko ima uperenu pušku, a ovo su bespomoćni ljudi‘. Mulić je zaprijetio da će se ubiti budu li ga prisiljavali da nastavi s vožnjom u Sošice. Zahvaljujući prijateljstvu sa šefom, Mulić je ipak oslobođen zadatka. Vjerovao je da je akcija nastavljena tjednima nakon toga, jer je svakog dana viđao kamione koji su dolazili na ‘Trg N‘. Prema njegovom sjećanju, jedan od egzekutora potpisao je popis utovarenih ranjenika. Arhivski dokumenti potvrđuju važnu ulogu X. korpusa, koji je u po ulasku u Zagreb ‘dobio zadatak da se stavi na raspoloženje Komandi Grada Zagreba zajedno sa Zagrebačkom Brigadom KNOJ, u cilju uspostave i održavanja reda u samom gradu‘”.
Biskup je izrazio zadovoljstvo što je Ministarstvo branitelja sustavno pristupilo ekshumaciji posmrtnih ostataka žrtava te što će ove godine biti završen spomenik i grobnica u koju će ove žrtve biti položene. Međutim, upozorio je i kako Država još uvijek ne vrednuje te žrtve na pravi način. „Jer ako ratni zločin nikada ne zastarijeva, zašto se nije – pa i u odsutnosti, pa i posthumno – poveo nikakav postupak protiv počinitelja, a već je od početka ove države prošlo 30 godina, uskoro će i 35!? I zašto se još uvijek veliča režim i njegova vojska koja je počinila tolike masovne zločine nad civilima i ratnim zarobljenicima? Rekao sam da je to za mene šizofrena situacija, ja to ne razumijem. Možda sam ja doista učio povijest iz nekih drugih udžbenika negoli oni koji ju još i danas tumače na našim fakultetima i u medijima, ali što je najgore nema nikakvih posljedica za one koji su zločine činili u Drugom svjetskom ratu i poraću, a sjetimo se samo koliko smo poslije Domovinskog rata morali poštenih branitelja i časnika izručiti haškom sudu za međunarodne zločine, koliko je naših branitelja bilo procesuirano i kažnjavano na našim sudovima i čamilo po hrvatskim zatvorima, a sve po nekoj zapovjednoj odgovornosti i tzv. zločinačkom pothvatu koji su dokazivali nekim čudnim metodama“, rekao je.
Obraćajući se okupljenim vjernicima naglasio je: “Draga braćo i sestre, ove tragične događaje skriva ova Žumberačka gora kao što istinu o njima skriva i još uvijek ne vrednuje na pravi način naša država. Jer ako ratni zločin nikada ne zastarijeva, zašto se nije – pa i u odsutnosti, pa i posthumno – poveo nikakav postupak protiv počinitelja, a već je od početka ove države prošlo 30 godina, uskoro će i 35!?
A na primjeru Jazovke vidi se isti zločinački rukopis kao i na Ovčari u Vukovaru 1991., kao i na bolnici u Sisku 1945.… Iz vukovarske bolnice, znamo, izvedeni su bolesnici i ranjeni branitelji i njih preko 250 pobijeni i bačeni u jamu Ovčaru. U mojem Sisku tako su partizani, nakon što su ‘oslobodili‘ grad, izvukli iz bolnice Dr. Ivo Pedišić ranjenike i bolesnike te ih u više zaprežnih kola odvezli do Crnca i tu pobili i mrtve pobacali u rijeku Savu. Od 116 tih nesretnika dvojica su se uspjela spasiti i o tome svjedočiti. Kakva je to oslobodilačka država, kakvi su to bili progresivni revolucionari koji su tako bezdušno pobili zarobljenike, bolesnike i civile?”
“Moramo se moliti, braćo i sestre, da se: najprije, istina sazna; nadalje, da se osude svi zločini, na bilo kojoj strani bili počinjeni; te da se iz toga izvuku zaključci koji neće dijeliti nego ujediniti narod, u patnji, ali i pokajanju i pokori, da bismo došli što bliže pomirenju i jedinstvu”, poručio je sisački biskup.
Foto: Hina