Bivši glavni urednik Večernjeg lista Branko Tuđen piše o novoj knjizi Dejana Jovića “Uvod u Jugoslaviju”, ali i daje političku biografiju kontroverznog autora. Mlađa publika ne zna da je Dejan Jović osamdesetih godina prošlog stoljeća bio zamjenik glavnog urednika Polete te da je ostao upamćen po brutalnim napadima na Katoličku crkvu. Tuđenov prikaz prenosimo u cijelosti.

“Objavljena je nova knjiga Dejana Jovića (1968.), kontroverznoga profesora Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, pod naslovom „Uvod u Jugoslaviju“. Pročitao sam ju te otišao – premda se ponešto sjećam – do arhiva negdašnjega omladinskoga dvotjednika „Poleta“ u kojem je Jović pisao sredinom osamdesetih. Iz nepoznatih razloga Jović to taji. Jović je 1986. imao 18 godina i iskazivao je izuzetan talent za novinarstvo onoga doba. Bio je vjerojatno najtalentiraniji, sjajan stilist već u gimnazijskim danima kad to malo kome u toj mjeri uspije. Imao je dva velika felera, karakterne greške.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Nenad Bakić: Dobro je što ministar Fuchs nije poslušao ljevičarskog totalitarista Jokića i moju kolegicu s godine. Imali bi još lošije rezultate iz matematike

Pretjerano se vezao uz dr. Stipu Šuvara, Mladena Žuvelu, Stipu Oreškovića, Mladena Babuna i Gorana Babića, bio je njihov izvršitelj i udarna šaka. Bio je zamjenik glavnog urednika do travnja 1986. Kada je došao Špiljak, pa Stojčević za predsjednika Partije, Orešković se posvetio studiju i znanosti, Šuvar je otišao u Beograd, a Jović je ostao bez zaleđa i napustio je novinarstvo. Jovićevu polemiku s Glasom Koncila o jeziku u proljeće 1986. nije mogao podnijeti ni Špiljak. Drugi neobjašnjivi feler je zagriženo, teško shvatljivo nepriznavanje prava hrvatskom narodu na neovisnu državu i svoj međunarodni identitet izvan Jugoslavije.

To ga prati čitav život. S jedne strane iz Samobora, a s druge iz južne Srbije, on nije mogao podnijeti ni pomisao, a kamo li stvarni jugoslavenski razvod. Pogotovo da bi Hrvatska postala neovisna, međunarodno priznata u titoističkim granicama. I u najnovijoj knjizi provokativnoga naslova „Uvod u Jugoslaviju“ koja ipak to nije, on propituje opravdanost odvajanja Hrvatske od Jugoslavije. Mora da je grozan taj problem identiteta.

Jović je početkom devedesetih „nestao“ i 2003. pojavio se s doktoratom iz Londona i knjigom „Jugoslavija država koja je odumrla“. Optužuje Špiljaka da je zaustavljajući Šuvara otvorio vrata hrvatskom nacionalizmu. Jović – nevezano za Šuvara – više simpatizira Rankovićevu „realističku“, a manje „ideološku ideju Jugoslavije“ koju je zastupao Kardelj. Poslije 2010. došlo je Jovićevo „zlatno doba“. Sedam godina bio je glavni urednik politološkog časopisa „Politička misao“.

Bio je i savjetnik tadašnjeg predsjednika Josipovića koji ga je smijenio jer je 2014. doveo u pitanje referendum o neovisnosti. Jovićeva knjiga „Rat i mit“ (Fraktura, 2017.) koja je bila žestoka kritika hrvatskog puta proglašena je 2020. od strane Odbora za promicanje mirotvorstva „knjigom desetljeća“. Knjiga, kao i nagrada bile su zakašnjeli odgovor na krizu vladajućih elita i nestabilne vlade do listopada 2016.

Iako više nije onako drastičan kao između 2010. i 2020. Tuđman mu i dalje ne da mira! No, u ovoj knjizi napisano je i jedno poglavlje koje nosi naslov „Druže Tito ti si kriv“! Čak navodi „balvan revoluciju“ krajiških Srba kao pogrešnu jer je Slovence navela da definitivno napuste konfederaciju i odluče se za osamostaljenje.

Jović priznaje da su u doba SR Hrvatske Srbi bili iznadprosječno zastupljeni u političkim, vojnim, policijskim i drugim državnim službama. Srbi prvoborci su tijekom cijelog razdoblja socijalizma bili neka vrsta jamca i kontrolora revolucionarnih dostignuća”, piše Branko Tuđen.

Foto: Hina