Nezapamćeni skandal u Saboru kada je premijer Andrej Plenković, kako otkriva snimka HRT-a, ipak pokušao nasrnuti na zastupnika Mosta Nikolu Grmoju, valjda da bi se s njim fizički obračunao, dobio je svoj nastavak. Šef kluba zastupnika HDZ-a Branko Bačić izjavio je u emisiji Otvoreno da je „zadovoljan reakcijom premijera“.

HDZ-ovci su i unatoč tog Bačićevog očitovanja imali potrebu održati dugotrajnu konferenciju za medije na kojoj su optužujući Most za provokativno ponašanje pokušali opravdati svog čelnika. Čak su prijetili i kaznenim prijavama stvarajući atmosferu u kojoj ne bi bilo nemoguće privesti nekog zastupnika valjda izravno iz Sabora.

No, time će teško nešto postići. Plenković je napravio to što jest, kamere su to snimile i tumačenja iz Banskih dvora kako je bila riječ o samo „dva, tri koraka“ da bi Grmoju nešto priupitao, ne drže vodu. Da se masivni Miro Bulj, uz druge koji su to učinili stojeći iza njegovih leđa, nije ispriječio između njih, tko zna što bi bilo.

Zbog tog incidenta kada je izgubio kontrolu, Plenković će ući u arhive kao dosad jedini premijer koji je pokušao tući zastupnika. I to se dogodilo njemu koji je, sve do ovog događaja, bio poznat po posve suprotnom ponašanju. Uvijek suzdržan, s jednakom intonacijom dok komentira i važne i nevažne stvari, bruxelleski ‘ćato’, kako su ga nerijetko zvali, pokazao je da ispod kože ipak nije takav.

Ali, tek kada je došla u pitanje njegova koža. Premijer je stalno nešto dobacivao Grmoji dok je ovaj otvarao pitanje odgovornosti ministrice vanjskih poslova u vrzi s mehanizmima hrvatske kontrole srbijanskih pregovora. No, puknuo je tek kad je Grmoja, uz sve to, izgovorio i riječ ‘anemični’ replicirajući na posve drugu upadicu jednog HDZ-ovca, nevezano uz tu raspravu.

I Most je održao konferenciju za medije o istoj temi. Bulj je dao naslutiti da bi Grmoja „složio“ premijera da je bio uporniji u svojoj nasrtljivosti, dok je Grmoja „podebljao“ optužbe koje je iznosio u Saboru. I drugi članovi tog saborskog kluba su se oglasili. Najstaloženiji je bio Podolnjak kazavši u Otvorenom da je Grmojina kritika bila legitimna.

Povjerenstvo o praćenju srbijanskih pregovora u vezi s poglavljima 23. i 24. se ne sastaje i to je problem, rekao je. Grmoja je uz to iznio podatak da već dulje vrijeme pokušava od nadležnih, uključivo i Ureda predsjednice, dobiti odgovor na pitanje zašto je tomu tako. Kako mu nitko nije znao ništa reći, tu šutnju je povezao s najavljenom kandidaturom ministrice za čelnicu Vijeća Europe, upitavši je očekuje li zauzvrat i potporu Beograda.

Tako sklopljen mozaik djelovao je nezgodno, iako je zapravo riječ više o tome da neke državne institucije nisu ažurirale obveze koje imaju po tom pitanju. Naime, ta poglavlja koja se tiču i univerzalne jurisdikcije u suđenjima za ratne zločine koju je Srbija za sebe svojedobno uzurpirala te moguće odštete za hrvatske logoraše u srbijanskih logorima, zatvaraju se tek na kraju pregovora.

Znači, u najboljem slučaju, s obzirom na itinerarij koji je pred Srbijom, za četiri do pet godina. Imajući to u vidu, Hrvatska ne kasni, ali bi, dakako, i oko tog pitanja mogla biti aktivnija. Grmoja je to zasigurno znao, ali je požurio poentirati protiv svojih starih suparnika s kojima su još nedavno dijelili vlast u Banskim dvorima.

Nakon što su pomalo teatralno izbačeni, kao pri lošem razvodu braka, sada se kao bivši supružnici međusobno ‘ubijaju’ do kraja. Ako i ne mogu ostvariti neku korist za sebe, raduje ih ako će, ma koliko da košta, barem naštetiti onom drugome. Iz ranije suradnje predobro se znaju, a da bi jedni o drugima imali iluzija.

I jedni i drugi sada ovo događanje iz Sabora nastoje protumačiti sebi u korist. HDZ-ovi simpatizeri po društvenim mrežama opravdavaju Plenkovića poručujući mu da je još „zveknuo“ Grmoju imao bi njihov glas doživotno. Mostovci s druge, pišu kako su ovime pokazali da su jedina opcija koja bez straha otvara prava pitanja.

No, objema stranama bi možda bilo primjerenije da nakon ove bitke krenu ‘brojati mrtve’. Plenković je ovim incidentom otkrio da je ranjiv i da ne drži stvari pod kontrolom, kako se donedavno činilo. Osim toga, pokazao je i da njegov prag tolerancije završava – na njegovu pragu. Dok je ismijavao druge u Saboru, to mu je bilo zabavno, kad je ‘mečka’ došla pred njegova vrata, htio je to riješiti fizičkim obračunom.

Ni Mostovci neće proći neokrznuti. Nisu više stranka koja nudi nešto bolje od većine ostalih, postali su čangrizavi istjerivači ‘svoje pravde’, iako to zamataju u borbu za opće interese. No, njihova zvijezda polako blijedi i, ako žele popraviti postojeću poziciju, morat će pronaći drukčiji, prihvatljiviji, način za afirmiranje svojih ideja.

Inzistiranje samo na sukobima i prozivanju nije ono što donosi promjenu i poboljšanje i što će ih vratiti u njihove najbolje dane. Kao što ni Plenkovićev nadmen odnos koji je u Saboru gotovo redovito imao prema suparničkoj strani, nije mogao kad tad proći bez odgovora – tamo gdje je najranjiviji.