Dramatična ispovijest brata Zlatka Kranjčara: Cici su zaklecala koljena, odjednom više nije mogao stati na jednu nogu

Dramatična ispovijest brata Zlatka Kranjčara: Cici su zaklecala koljena, odjednom više nije mogao stati na jednu nogu

Posedarje tuguje za Zlatkom Kranjčarom. Preksinoć su lampaši zasvijetlili na posedarskoj rivi u čast velikom nogometašu, još većem čovjeku i omiljenom susjedu. Legendarni Cico je, naime, do prije mjesec dana boravio u Posedarju, u obiteljskoj kući svojih roditelja u Ulici Brune Bušića, u kojoj posljednjih dvanaest godina živi njegov stariji brat, 67-godišnji Damir Kranjčar. Tu je Cici i pozlilo početkom veljače…

Ispred kuće Kranjčarovih, na stolu pred ulaznim vratima, titra crveni lampaš. Lijeni mačak Beni šulja se po dvorištu, a u dnevnom boravku, zavaljen u fotelju, odjeven u crvenu trenirku s grbom Nogometne akademije Kranjčar, sjedi shrvani Damir Kranjčar. Ne izgleda najbolje, moli nas da ga ne fotografiramo, jer, kako kaže, nije uopće spavao. Uz njega je susjed i prijatelj Kranjčarovih Tome Klanac, koji je Damiru stalno na usluzi. Jer, Damir je invalid, amputirana mu je noga, i s protezom se teško kreće. Cico je neponovljivi genijalac Kako ćete na pokop bratu?, oprezno pitamo Damira, iše Večernji list.

– Niko će doći po mene u Posedarje, a na sprovod ću, budući da ne mogu dugo stajati, u invalidskim kolicima – smireno, ali toplim i drhtavim glasom odgovara stariji Kranjčar.

Zlatko Kranjčar, kažu nam Damir i Tome uglas, donedavno je boravio u Posedarju čak tri i pol mjeseca. Damir kaže da mu je bratov dolazak bio “pomalo iznenađujući i čudan”.

– Zapravo, ima jedan veliki razlog. Budući da sam trideset godina živio u Nizozemskoj, i da smo se u tom razdoblju rijetko viđali, Zlatko je imao potrebu biti ovdje. Bio je tu za svoj rođendan u studenome, tu mu se svidjelo, i odlučio je ponovno doći. I nije se dao odavde, uživao je, bio mu je ovo odmor za dušu. I sve je bilo u početku O.K., sve normalno. Popila se čaša-dvije vina ili gemišta dnevno, to je bio “normativ” – kaže Damir, a Tome dodaje:

– Ja sam mu svake večeri kuhao čaj. Bio je dobroga raspoloženja i zdravlja, ništa nije upućivalo na to da bi mu se zdravlje moglo pogoršati. A onda se jednoga dana nešto dogodilo… Cici su, kažu obojica, jednom zgodom zaklecala koljena, nakratko je izgubio ravnotežu, odjednom više nije mogao stati na jednu nogu. Počela mu je naticati…

– Cico je jednom imao prijelom lijeve noge, i na tu nogu bio je slabiji, pa na nju nije mogao stati. Međutim, kako mu je taj dan odjednom bilo loše, tako je brzo i došao k sebi. No, sve se još jednom ponovilo početkom veljače. Tada je izgubio svijest i srušio se u kući. Baš je Niko tada bio tu da bi ga odvezao u Zagreb, a umjesto toga Cico je kolima hitne pomoći bio prebačen u zadarsku bolnicu.

Vrijednosti krvnog tlaka su mu se potpuno preokrenule, šećer mu je bio 11,9… – priča Damir i nastavlja:

– Dok je boravio u bolnici, Zlatko se počeo polako oporavljati. Bio je u dobrom stanju, čuli smo se svaki dan nekoliko puta.

Dr. Nakić mi je bio kazao: “Ako izdrži prva tri dana, ima šanse da se oporavi.” I tako je i bilo, Cico se polako počeo oporavljati. Nakon tri tjedna došao je Niko i odvezao ga u Zagreb, budući da tamo u Merkuru ima liječnik specijalist za transplantaciju jetre. A ja, nakon što sam čuo kako mu je bilo u Zadru, nisam uopće pomišljao da bi mu trebala transplantacija.

Damir Kranjčar sliježe ramenima i teško uzdiše dok rekonstruira prekjučerašnji dan u kojemu je izgubio brata.

– Kako mu se tako naglo pogoršalo? Navodno je pokupio nekakvu bakteriju, no nije imao nikakve rane… Kako sad to? I ne znam kako bih vam opisao svoje stanje kada me Niko nazvao. On me inače rijetko zove, a čim sam vidio njegov broj, znao sam da nešto nije u redu. A kad sam čuo… nisam to mogao vjerovati! – s knedlom u grlu govori Damir. Sjećate li se vašega zadnjega razgovora s bratom? – Da, bilo je sve O.K., ali osjetio sam mu u glasu da nema energije, da je preumoran…

Je li mu se stanje pogoršalo nakon smrti prijatelja Popovskog?

– E, to je moguće. Znate, ja sam bio strogo zabranio, dok je Cico u bolnici, da mu se to kaže, jer sam znao koliko bi ga to moglo uzrujati. A onda ga je nazvao jedan zajednički prijatelj iz Zagreba i to mu kazao. Da je znao da je bolje da mu to ne kaže, sigurno ga ne bi ni nazvao – smatra Damir.

Facebook Comments