Sastoji li se uloga države u tome da za mene, moju obitelj i čitave društvene grupe, koje su, zanimljivo, nazvane rizičnim (tko tu i što riskira) određuje kakvim opasnostima se trebamo izlagati? Je li to što zovemo solidarnošću s tim grupama zapravo samo veliko odsustvo solidarnosti s mnogim drugima čija se egzistencija zbog zabrane izlaska i restrikcija javnog života doslovno urušava?
Sredstva kojima se politika trenutno služi odavno su prevšila zdravstveno-epidemiološke aspekte situacije. Država šalje na ulice policiju (u nekim zemljama i vojsku) da bi zatvarala i nadzirala svoje građane. Tvrdi da to čini u cilju zaštite mene i mojih bližnjih: ili mrtvi ljudi, ili egoistične slobode. No, zar to ne zvuči pomalo sumnjivo? Zar se država nije odjednom počela ponašati kao roditelj-nasilnik koji nadzorom i kaznama želi zaštiti svoju djecu od njih samih?
Oko čega se brinu?
Umjesto da se osjećam zbrinuto, osjećam se loše. Jer, ako se država zaista toliko stara o mom zdravlju, zašto je tako troma kada je riječ o odavno poznatim rizicima po zdravlje? Ona zarađuje na duhanu i alkoholu. Ponaša se zapanjujuće suzdržano prema industriji prehrane u kojoj otrovi poput šećera ili štetnih masti imaju važnu ulogu. Po svemu što znamo, sve to prouzrokuje više umiranja i patnji nego koronavirus, piše književnik Stanislaw Strasburger na Deutsche Welleu.
I ne samo to. Koliko god bile različite vlade zemalja kao što su Poljska, Španjolska, Italija i Njemačka, one u koronakrizi sprovode vrlo slične krupne zahvate u naš psihički, socijalni i ekonomski život. A istodobno spektakularno zakazuju na logističkom i upravno-tehničkom planu.
Zašto oboljeli iz jedne regije ne bivaju sustavno transportirani u druge, kako bi bili spašeni od umiranja u prepunim bolnicama u pojedinim žarištima? Postoje žarišta Bergamo i Madrid, ali isto tako i mnoge regije u kojima je broj oboljelih mali. A ako se pogleda na kompletnu EU, u svakom trenutku ima dovoljno kreveta na odjelima za intenzivnu njegu. Gdje je solidarnost o kojoj nam naše vlade stalno pričaju?
Spektakularne zabrane mi izgledaju kao strategija zamagljivanja pogleda na katastrofalni menadžment. Ljudi ne umiru od virusa, nego od nefunkcionalnosti sustava. Izgleda mi da imamo posla s nesposobnošću koju, emocionalno ucijenjeni, moramo plaćati nadzorom i izolacijom. To je kao neka nova vrsta populizma – zdravstveni populizam.
U poplavi brojki i slika koje bi me trebale precizno informirati o takozvanoj katastrofi, obuzeo me je jak osjećaj da me se manipulira. Jer, pri pažljivijem promatranju, ti matematički modeli širenja epidemije te broj mrtvih i bolesnih izgledaju mi kao proizvoljne konstrukcije. Pitanja što se točno broji, kako se mjeri i o čemu se zapravo izvještava, u najvećoj mjeri su potisnuta. Poplava informacija izgleda kao matrica koja gazi sve pred sobom, hipnotizira i smatra da je uvijek u pravu, ali njen odnos prema svijetu je, blago rečeno, difuzan.
Pri tome je ta matrica mnoge Europljane bacila u ekstremnu nesigurnost. Mnogi su brzo počeli vjerovati da je legitimno žrtvovati slobodu i etičke vrijednosti u ime onog što je proglašeno za solidarnost i opće dobro. Bojim se da nam se mnoge te slobode više neće vratiti. Baš kao što je dio njih već i poslije takozvanih islamističkih napada prestao postojati – i nije se vratio.
Jer, sa zdravstvenim populizmom i matricom, širi se, kao i onda, autoritarno duhovno naslijeđe. S jedne strane, odmah se našlo dovoljno zabrinutih građana koji su zvali policiju da bi naučili pameti šetače u parkovima i sudionike ozloglašenih „korona-zabava”. Stoje li s našom demokracijom i našom vjerom u građansku solidarnost stvari tako loše da nismo u stanju pokazati ni minimum povjerenja u ljude koji nas okružuju, nego se odmah obraćamo aparatu državne sile?
Istom brzinom su se pojavili i oni koji su počeli glasno razglabati kako su „već imali i previše od ovog svijeta”. Kako sada konačno vlada mir, da je na ulicama manje ljudi, da se ne mora ulaziti u avione, da se može odahnuti. No, je li nam za to potreban globalni lockdown? Može li se poći od toga da se svatko u svojoj kući osjeća dobro zbrinuto i da živi bez straha od budućnosti? Koliko je mnogo – ili malo – ljudi koji se osjećaju tako?
Povijest koja se ponavlja
Zdravstveni populizam, moć matrice i očekivanja zabrinutih građana da država stvori sigurnost pa neka košta što košta, podsjeća na onaj drugi populizam: na rat protiv terora. Ima zapanjujućih paralela. Slično primjeru s duhanom i alkoholom, i tada države koje su se tobože toliko angažirale u borbi protiv terorizma nisu smanjile, već su povećale svoju proizvodnju oružja.
Postoji isto tako poplava slika i „činjenica” koje „dokazuju” opasnost. Započinjani su ratovi, čitave društvene grupe su stavljane pod generalnu sumnju, i mnogi njihovi običaji su stigmatizirani. A preostali građani su u istom dahu podvrgnuti strožem nadzoru.
Napadi su sada prošlost. Broj njihovih žrtva je ostao nesrazmjerno nizak u odnosu da broj žrtava „sredstava” upotrijebljenih u borbi. Pri tome su ta „sredstva” – u ime općeg dobra i sigurnosti – i dalje u upotrebi: ratovi protiv terora se još uvijek vode, nadzor, restrikcije i stigmatizacija, kao i društveni eksploziv, još uvijek postoje. Hoće li tako biti i s virusom, zaključuje Stanislaw Strasburger.
Stanislaw Strasburger je pisac i menadžer u kulturi. Njegov posljednji roman „Trgovac pričama” je izašao 2018. Autor je rođen u Varšavi i živi u Berlinu, Varšavi i različitim mediteranskim gradovima.
Naslovna fotografija: Autor kolumne Stanislaw Strasburge
Foto: Facebook