Zvonimir Frka-Petešić dao je intervju Jutarnjem listu.

Je li vam sada žao što ste uopće tražili službeni stan?

– Ponavljam, ja sam uvijek bio podstanar. Imenovanjem na ovu dužnost dobio sam pravo podnijeti zahtjev za službeni stan kao svaki drugi dužnosnik koji ispunjava uvjete.

Vrlo mi je žao što smo moja obitelj i ja unaprijed osuđeni u medijima, izrugivani raznim zlonamjernim fotomontažama, izvrgnuti javnom linču zbog neosnovane sumnje da sam se na bilo koji način okoristio. Tu je bilo i prezirnih i zajedljivih komentara koji se nažalost često lijepe povratnicima iz dijaspore. Nije na meni da se pravdam i branim od lažnih optužbi, nego je vrijeme da se prestane sa zlonamjernim spekulacijama i neutemeljenim optužbama. Nevjerojatno je da se u svakom odgovoru koji date nastoji sustavno pronaći neka skrivena nečasna namjera.

Posebno su gnusne laži o mom ocu, Marinku. Jedan je tjednik išao tako daleko da je citirao dijelove UDBA-ina dosjea o njemu, u kojem se među ostalim neistinama navodi da je bio u vezi s “fašističkom emigracijom”, da kod njega “dolaze lideri ustaške emigracije”, da ga se priprema “za učlanjenje u neku od ustaških organizacija u Parizu” te da u svom stanu ima i “sliku Ante Pavelića postavljenu iznad vitrine”. To su najgore laži. To je sve dio iste kampanje u kojoj se ne biraju sredstva. U kojoj se ide toliko daleko da se napada i obitelj. Ja nemam komplekse, jer ni ja ni moj otac nismo bili sljedbenici ni Tita ni Pavelića. Na zidu u stanu mog oca u Parizu su jedino bile slike Brune Bušića i Stjepana Radića.

Otac mi je bio pripadnik domoljubne struje koja se uvijek zalagala za slobodnu i demokratsku Hrvatsku, što je UDBA u svojim dosjeima karakterizirala kao “ustašku djelatnost”, kao i sve što je bilo hrvatsko. Bio je povjerenik za Francusku “Nove Hrvatske”, najuglednijeg emigrantskog lista sa sjedištem u Londonu, kao i “Hrvatske Revije”. Isto tako, iskaz mog oca pred sudom u korist supruge i djece pokojnog Nevena Baričevića prikazan je u tom članku posve krivo i tendenciozno. Pitanje je samo, zbog čijih interesa?

Predsjednik Milanović kaže da ste napravili kazneno djelo i da bi se DORH trebao s vama pozabaviti.

– Bilo bi tragično da se naše društvo do te mjere zatruje da to postane normalno. Normalno u komunikaciji, normalno u političkoj raspravi. Predsjednik Milanović je obećao “normalno” u svojoj kampanji, ali nitko nije očekivao ovo. Ovako nisku razinu huškanja, ovu tabloidnu retoriku. Predsjednik Milanović očito preko mene pokušava diskreditirati premijera Plenkovića i njegov kabinet. Taj njegov napad jadan je i promašen. To neće ići. Nismo isti, niti možemo biti.

Predsjednik izgovara prostačke uvrede, konstruira i lažno optužuje, očito s namjerom da prikrije vlastite skandale, osobito političku štetu koju radi Hrvatskoj na međunarodnoj razini, i da se preko mene obračunava s Vladom. Valjda misli da se tako dobiva na rejtingu. Hrvatska javnost zapljusnuta je takvom vrstom retorike i to je strašno. Tvrdi da “nemam veze s Dugim otokom osim što mi je otamo baba”. Istina je da osim što su svi moji preci iz Sali, to su bili i moje pokojne none i didovi, koji su po svojoj kulturi i pristojnosti bili nedostižne kategorije za prostaka s Pantovčaka.

Ovdje se otvara pitanje odgovornosti i morala predsjednika države, koji me duboko povrijedio i uzastopno naziva kriminalcem koristeći se pritom činjenicom da ga se za vrijeme mandata ne može za to pozvati na odgovornost, i “viteški” se skriva iza sigurnosti svoje funkcije.

Ponavljam, nisam Zagrepčanin niti sam lažno prijavio prebivalište i postupio sam sukladno uputama nadležnih službi u MUP-u.

Jeste li pomišljali na ostavku zbog tereta Vladi i premijeru?

– Ako itko pronađe ijednu nekretninu na moje ime ili na ime moje supruge, u Hrvatskoj ili igdje drugdje, neka to prijavi i odmah ću podnijeti ostavku.

Kako to da nemate nijednu nekretninu u svom vlasništvu?

– Što se tiče pitanja o mojoj imovini, mogu potvrditi da je sve onako kako stoji u mojoj imovinskoj kartici.

Većinu novca koji sam zaradio uložio sam u školovanje svoje djece i u više tisuća knjiga što je moje jedino i pravo bogatstvo. U imovinskoj kartici doduše nije predviđeno polje za tu vrstu imovine. Premda to neki možda i ne smatraju bogatstvom, smatram se bogatim čovjekom i draže mi je ulagati u knjige nego u cigle, što god tko mislio o tome. Imam popriličnu zbirku u kojoj je više od 4000 knjiga. Ljubav za knjigom naslijedio sam od svog oca koji ih ima dvostruko više.

U Francuskoj oko 55 posto ljudi ima nekretninu, a drugi su u najmu: slično je u brojnim zapadnoeuropskim zemljama zbog veće mobilnosti radne snage. Hrvatska je tu iznimka s više od 90 posto ljudi koji imaju u vlasništvu nekretninu.

Naime, od primanja koja sam imao kao ugovorni hrvatski diplomat u Parizu i Bruxellesu, s mandatom na određeno vrijeme, nisam ispunjavao uvjete za podizanje kredita u Francuskoj ili Belgiji. Uostalom, tim primanjima nisam mogao kupiti stan u Parizu.

Da je moja motivacija materijalni status, zašto bih došao raditi i služiti Hrvatskoj gdje je moja plaća, iako visoka za hrvatske standarde, neusporedivo manja od one koju bih imao u Parizu? Nevjerojatno mi je da danas čitam kako neki govore o meni kao lopovu i parazitu. I da moram odgovarati na pitanja zašto nemam nijednu nekretninu. To je nezdrava atmosfera koja stvara nepovjerenje prema svemu i svima. I predsjednik države svojim neosnovanim optužbama tome pridonosi.

Planirate li nakon mandata ostati u Hrvatskoj i ipak kupiti nekretninu ovdje?

– Naravno da želim ostati u Hrvatskoj i u mirovini želim ići u Sali. Ali ne planiram kupovati nekretninu, barem ne zasad. Valjda ću imati posao od kojeg ću moći plaćati najamninu. Tada si mobilan kad god želiš, nikome ništa nisi dužan, zašto se vezati samo za jedno mjesto? Karijerni sam diplomat: ako opet budem išao na mandat, gdje da tada prijavim prebivalište, u Jurišićevoj?

Foto: Hina