Publiku ili imaš ili nemaš, glasovita je izreka Miše Kovača koja se itekako može primijeniti i na politiku. Publika postoji, ali izvođač se traži. Tako bi se nekako moglo opisati to što birači opcija koje uobičajeno nazivamo populističkima često traže novu opciju, zbog čega one ne traju dugo, a čini se, s izborom Mislava Kolakušića i Europski parlament i sve autoritarniju, prenosi Novi list.
Na parlamentarnim izborima 2015. pojavio se Most i u mnogo manjoj mjeri Živi zid. Na parlamentarnim izborima sljedeće godine Most je zabilježio nešto slabiji rezultat nego li 2015., a ojačao je Živi zid. Na nedavnim europarlamentarnim izborima Most je ostao ispod praga, Živi zid ga je prešao, ali je očit njegov pad koji upravo prerasta u raspad, a kao nova zvijezda na tom dijelu političkoga spektra zabljesnuo je Mislav Kolakušić.
Berto Šalaj s Fakulteta političkih znanosti i koautor (s Marijanom Grbešom) knjige »Dobar, loš ili zao – populizam u Hrvatskoj« ustvrdio je da za populiste veoma često glasaju ljudi koji misle jednostavno i smatraju da se odlučnim potezima i čvrstom rukom sve može brzo riješiti. Uzrok pojave populista, ne samo u Hrvatskoj, je razočaranost tradicionalnim strankama matice i građani traže promjenu. To su negdje populisti, ali negdje su to zeleni – naveo je Šalaj. Osim želje za čvrstom rukom razlog glasanja za populističke političke opcije sklone autoritarnome je i taj što dio birača, kako je kazao Beppe Grillo, želi strankama matice pokazati srednji prst. Takvih je od 2015. i pojave Mosta među hrvatskim biračima 15 do 20 posto. Šalajev kolega s Fakulteta Goran Čular slaže se s time da su tradicionalne stranke matice u Europi u krizi, dapače posljednjih 10 do 20 godina svjedočimo srozavanju i uništavanju stranaka kakvo nije viđeno u povijesti, a primjer za to je pad socijalista u Francuskoj na šest posto.
Međutim, u Hrvatskoj prosvjedne, populističke opcije imaju veoma kratak rok trajanja, mnogo kraći nego u zapadnoj Europi.
“Populističke opcije još su manje stabilne od tradicionalnih stranaka. One jako malo ulažu u organizaciju, nju potcjenjuju i preziru – kazao je Čular. Drugi razlog za pojavu novih stranaka, često populističkih, jest tvrdnja da su se stare stanke udaljile od demokracije i naroda, ali populističke opcije imaju mnogo manju razinu unutarstranačke demokracije nego stare stranke. Treći je razlog nestabilnosti taj što djeluju kao obiteljske stranke, ponekad i doslovce, a unutar obitelji izbijaju oštre svađe.”
Sve su to, te ugrađene nestabilnosti, za Čulara razlozi zbog čega će se birači koji traže antisistemsku, antiestablišment stranku teško zadržati na jednoj stranci, oni će mijenjati jednog aktera drugim, ali ne isključuje mogućnost pojave nekoga tko bi se uspio ukotviti.
Šalaj kratko trajanje populističkih stranaka pripisuje tome što u Hrvatskoj “nismo vidjeli vještog populista koji bi mogao dulje trajati, a u tom kontekstu bi bilo zanimljivo vidjeti bi li Miroslav Škoro mogao imati tu sposobnost”.
“Nestanak i neuspjeh populističkih opcija u Hrvatskoj je posljedica njihove nekompetencije. Politički diletantizam ih sprječava u dužem trajanju”, kazao je Šalaj.
“Nevjerojatno je kako se ljudi brzo zasite tih opcija”, kazao je Čular i kao jedan od razloga naveo to što te opcije vremenom postaju dio političke matice. U Hrvatskoj je to svakako slučaj s Mostom koji je sudjelujući u dvije vlade postao takva stranka.
Osim nepostojanosti, druga je tendencija populističkih opcija sve izraženije naginjanje prema autoritarnom. Za Šalaja je odmak od Živog zida prema Kolakušiću jasan znak toga.
“Riječ je o ljudima koji su razočarani u demokraciju. Oni traže hrvatskog Putina, a Kolakušić neće biti taj. Uvjeren sam da je on prolazni fenomen, ali je činjenica da je sve više građana spremno demokraciju staviti na stranu – kazao je Šalaj i dodao da je ta tendencija stavljanja demokracije na stranu snažnije izražena u nekadašnjim socijalističkim državama. Čular je kazao da su populističke opcije zasnovane na antistranačkom sentimentu, a on može, ali nije nužno kao što pokazuje primjer stranke Možemo!, biti i snažno autoritaran. Kritika stranačja lako može postati kritika demokracije, ne u smislu da ju se popravi nego u smislu da ju se zamijeni čvrstom, autoritarnom rukom.”
“Stranački sustavi i slobodno stranačko natjecanje dio su demokracije, a demokracija ima tu sposobnost da na rubove potiskuje autoritarno i ekstremno” naveo je Čular. Dakle, nije nelogično to što urušavanje stranačkog sustava i pojava opcija koje stranačje zapravo preziru ono što demokracija potiskuje na rubove zapravo pokušava vratiti u maticu.
.
Foto: Admir Buljubašić/HINA