Četiri hrvatska para uhićena su početkom prosinca u zambijskoj zračnoj luci u gradu Ndoli zbog sumnje na trgovinu ljudima. Točnije, postojale su sumnje o valjanosti dokumenata o posvojenju djece iz DR Konga. Nakon dva mjeseca suđenja, osmero Hrvata je oslobođeno te im je naloženo da bez djece napuste Zambiju, no dan kasnije ponovno su uhićeni u istoj zračnoj luci zbog istih sumnji. Njihov slučaj u Hrvatskoj je potaknuo veliko zanimanje za život na afričkom kontinentu. O posvajanju iz afričkih zemalja, djetinjstvu u Kongu i prokletstvu koje je toj zemlji donijelo rudno bogatstvo, s novinarkom Petrom Balijom razgovarao je putopisac Hrvoje Ivančić.
Ivančić kaže da u Kongo često putuje još od 2010., no bavi se ratnim sukobima više nego posvajanjem. Prema njegovim saznanjima, glavni razlog zašto je ova afrička zemlja tako popularna kod ljudi koji žele posvojiti dijete jest proces “koji je puno brži nego proces posvajanja u Hrvatskoj ili u nekim drugim zemljama koje su potpisnice Haške konvencije”, javlja Večernji list.
“Kada roditelji uđu u proces posvajanja u Hrvatskoj, ako već imaju neke godine, mislim da nemaju vremena čekati na dijete pet ili šest godina“, dodao je. “Ne razumijem se u kongoansko zakonodavstvo, ali znam da novčanica dolara vrijedi više od bilo kojeg pisanog zakona. Što se tiče posvajanja, koliko ja znam, ti ljudi imali su sve papire da ta djeca mogu izaći iz države. Dalje ne znam i ne bih u to ulazio”, kratko je komentirao situaciju s uhićenim posvojiteljima.
Ispričao je da u Kongu postoje brojna mala, neslužbena sirotišta koja nisu registrirana i ne dobivaju potporu, već ovise o ljudima koji ih vode i donacijama. Upitan o tome kako žive djeca u Kongu, rekao je da je teško generalizirati jer je Kongo jedna od najvećih država na svijetu. “Generalno, u Kongu se živi jako loše. U istočnom dijelu, u koji putujem, djetinjstvo je vrlo kratko, djeca ne žive dobro, radi se teško, u poljima. Ne može se to usporediti s djetinjstvom u Europi, u Hrvatskoj”, smatra Ivančić.
Priznao je i da je na putu u Kongo bio žrtva takozvane “dječje bande”. To su skupine od 20-ak djece od 8 do 18 godina koju obično vodi najjači, a preživljavaju na ulicama pljačkajući uglavnom strance, ali i sunarodnjake. “Najčešće im je kod stranaca cilj mobitel. To izgleda tako da njih 20-ak upadnu niotkuda i jednostavno razderu sve što imate na sebi da bi došli do mobitela koji vam onda prodaju. To je njihova inačica prodaje cigle. Prodaje se po cijeni po kojoj se dogovorite, obično oko 100 dolara, znaju da vam vrijede fotografije koje imate na njemu više nego mobitel. Meni nisu uspjeli ukrasti mobitel, ali su me razderali totalno, no nisam im baš zamjerio, bilo mi je tužno sve to skupa. Prvotni bijes prerastao je u tugu”, opisao je Ivančić svoj susret s dječjim bandama.
Foto: Hina