Bruna Esih otkrila zašto je ljutita na Bujanca i Hasanbegovića, a između redaka kritizirala i Matu Radeljića: Kolinda joj je bliža od Škore?

Bruna Esih, predsjednica stranke Neovisni za Hrvatsku, za Večernji list prvi put govori o raskolu u stranci i razlazu s dugogodišnjem prijateljem Zlatkom Hasanbegovićem koji je, kaže, podlegao pritisku prijatelja, o razlazu s TV voditeljem Velimirom Bujancem, stanju na hrvatskoj desnici…

Stranka Neovisni za Hrvatsku je podijeljena, održavali ste dva izborna sabora, jedan vi u Zadru, a drugi Zlatko Hasanbegović u Zagrebu. Što se događa u stranci?

Stranka nije podijeljena, iako je činjenica da smo zbog samovolje pojedinaca prolazili i prolazimo kroz neugodne trenutke. Gospodin Hasanbegović i ja bili smo najprepoznatljivija stranačka imena, istaknuta čak i u nazivu stranke, pa stoga nastaje taj dojam o podjeli. Činjenice su posve drukčije. Sabor stranke održan je jedino u Zadru i njemu su se odazvale sve županijske organizacije i svi delegati, dočim je u Zagrebu umjesto planiranog paralelnog sabora i pokušaja svojevrsnog puča održan samo sastanak petnaestak prijatelja. Naime, za održavanje sabora potreban je kvorum, a on je utvrđen u Zadru. Sve zajedno je to žalosno jer je do svega došlo na zaista ružan i teško objašnjiv način koji je mnoge naše pristalice zbunio, a članove iskreno ražalostio. Što je najgore, nitko od nas nije čuo racionalan argument zbog čega se taj manji dio naših članova odmetnuo. Naravno da sam pozadine i te kako svjesna mjesecima, ali doista nisam mogla vjerovati da bi bilo tko, poglavito ne oni koji jesu, političku težinu i ideale NHR-a žrtvovao zbog vlastitih ambicija ili strahova.

Bili ste jako dobri prijatelji, a danas se međusobno optužujete za izdaju. Mnogo je špekulacija o vašem razlazu i sukobima. Koji su zapravo razlozi za sukobe i razlaz između vas i Hasanbegovića?

Istina, time je situacija ružnija. Moj ulazak u politiku bio je motiviran upravo vjerom da postoje ljudi koji su spremni žrtvovati sve radi vrijednosti koje nadilaze naše osobne političke sudbine. I da upravo ta beskompromisnost i odanost ljudima i ideji, u simbiozi s intelektualnim kapacitetima, mogu utjecati na postojeću sebičnost i otuđenost politike, političara i društva općenito. Čuti sada da prijateljstvu i politici u istoj rečenici nema mjesta veliko je razočaranje, ali ne i nešto što bi me kao osobu promijenilo. Razloge za razlaz, vjerujte mi, čula sam sa strane, nikad od gospodina Hasanbegovića. Radi se o pritisku Hasanbegovićevih prijatelja koji su smatrali da stranku ne može voditi osoba u suknji, to sad biram riječi koje su primjerene, iako su izvorno to bile najgore uvrede na moj račun i napad na moj osobni integritet. O ucjenama da stranka neće imati medijsku potporu ako se ne podredi planovima raznih TV voditelja i njihovih mentora već sam govorila, a ja sam pritom označena kao glavna prepreka i meta. Izdržala sam i izdržat ću zahvaljujući ne samo svojoj naravi, ako treba i prkosu, nego prvenstveno ljudima koji su danonoćno bili uz mene pronalazeći rješenja za tvu mučnu situaciju. To je zapravo ključ opstanka NHR-a – ljudi! Otpočetka smo gospodin Hasanbegović i ja imali drukčije poglede na širenje stranke i jačanje prepoznatljivosti novih lica u stranci. Trudila sam se graditi stranačku organizaciju, a ne svoj lik i djelo. Sada jesmo pretrpjeli medijsku i političku štetu, jer nikome ovo ne ide u korist, ali je organizacija ostala cjelovita i to je rezultat rada na terenu, rada s ljudima i povjerenja u njih. S druge strane, puno nas je više toga spajalo, tako da ni to ne vidim kao pravi razlog.

Postoji li mogućnost pomirenja i da ponovno ujedinite stranku?

Oratorske bravure Zlatka Hasanbegovića i moj angažman na jačanju strukture stranke bili su, po mojem mišljenju, sjajan preduvjet za jačanje stranke te predstavljanje novih lica i otvaranje novih tema u budućnosti. Te kombinacije, nažalost, više nema, i to javnost treba prihvatiti, kao što su prihvatili naši članovi. U međuvremenu nisam donosila ishitrene odluke, nisam imala medijske turneje i nikoga nisam isključivala iz članstva, ostavljajući prostor i vrijeme mogućnosti oporavka. No, da takva mogućnost postoji, ne bi gospodin Hasanbegović, gospodin Jonjić i gospođa Lederer prije nekoliko dana otišli iz skupštinskog kluba NHR-a nastalog na mojoj kandidacijskoj listi s lokalnih izbora u Zagrebu te osnovali svoj vlastiti Klub nezavisnih zastupnika. Isključili su se sami, jasno i nedvojbeno. Oni imaju neki svoj plan, samo nikoga od nas još nisu s njim upoznali.

Tko je danas predsjednik stranke? Je li Ministarstvo uprave donijelo odluku o tome, s obzirom na to da je Hasanbegović kazao kako “o našoj sudbini nije niti će ikada odlučivati Plenkovićevo Ministarstvo uprave, o našoj političkoj sudbini odlučivat će isključivo Bog i Hrvati”?

Sabor stranke izabrao je moju malenkost za predsjednicu, odnosno potvrdio je moj mandat koji je i bez reizbora trebao trajati još dvije godine. Važnije je što je izabrano novo predsjedništvo, u kojem su sad osim starih članova Ive Mikića i Krešimira Kartela još i Davorin Karačić, Martin Pauk, Vlado Kovačević, Florijan Žižić, Danijel Car i Krešimir Štetić. Gospodin Hasanbegović i prijatelji za sve hrvatske medije sastavili su izjavu koju spominjete, no izgleda da su vjerodostojni kao i vladajuća kasta, pa su ipak “svoje političko čedo”, kako se izrazio gospodin Hasanbegović, surovo izručili Plenkovićevu Ministarstvu uprave. Tako da će ono potvrditi odluke našega Sabora tek nakon što se očituje o prigovoru koji je na adresu baš tog ministarstva, a ne Boga i Hrvata, poslao jedan zagrebački odvjetnik, prijatelj i opunomoćenik Zlatka Hasanbegovića.

Koji će biti vaši prvi potezi na jesen u novoj stranci i imate li potporu unutar stranke?

Ta je potpora unutar stranke čvrsta i nepodijeljena, ali predstoji nam borba za povratak povjerenja, kako među samim članovima koji nisu iz određenih razloga bili uključeni u stranačku dinamiku tako i među dosadašnjim te potencijalnim biračima. Novi članovi predsjedništva puni su radnoga elana, mahom su to mladi ljudi koji žele mijenjati našu zemlju nabolje, koji imaju snažnu vrijednosnu i identitetsku svijest, ali koji žele uhvatiti se ukoštac sa svim problemima s kojima se naš naraštaj suočava, a to su: porezne presije, administrativne prepreke malim i srednjim poduzetnicima, prevelika zaposlenost u javnom sektoru, opterećenost i neodrživost mirovinskog te zdravstvenog sustava, anakronost obrazovnog sustava koji nije epistemiološki prilagođen sustavu i vremenu u kojem živimo, a koji tek provodi ideološke i tehnološke eksperimente nad budućim građanima Njemačke ili Irske, zatim nepostojanje strategije razvoja hrvatskog turizma, isključenost branitelja koji su obranili državu iz svih procesa njezina oporavka i tako unedogled. Tema i stavova ima, na nama je da ih predstavimo, što jedino, nažalost, i možemo dok ne dođemo u priliku da državu dovedemo u red.

Ljutite li se još uvijek na Velimira Bujanca, koji vam je okrenuo leđa nakon što niste osvojili mandat u EU i otišao u stožer suverenistima?

Zašto bih se ljutila što je netko boravio u nekom drugom stožeru? Mjesta s nama mu ionako te večeri nije bilo, s mandatom ili bez njega, jer priča je sasvim drukčija. Gospodin Bujanec je vrlo sposoban čovjek koji se snašao i praktički stvorio televizijski monopol na desnom političkom spektru te kao takav koristi tu ulogu kako bi se iz tzv. opinion makera pretvorio u kingmakera. Do njegova okretanje leđa nama došlo je mjesecima prije europskih izbora jer nismo pristali da nam on i njegovo “visoko društvo” kreiraju politiku. On nije imao nikakvu obvezu izlaziti nam ususret ako ne želi, i to je u redu, kao što mi nemamo obvezu odricati se svojih ideala zbog njegove medijske potpore ili potpore, primjerice, Ace Stankovića. Velimiru, namjerno ga sad tako oslovljavam, zamjeram jedino vrlo nekorektan odnos prema članovima moje obitelji te iznošenje neistina poput one da sam se ja bojala nečega i da je to razlog zašto smo išli s HSP-om na izbore, a ne s nekim drugim. Nikad odluke nisam donosila iz straha i neću dopuštati bilo kakve ucjene.

Većina desnih stranaka najavila je da će svoju potporu dati predsjedničkom kandidatu Miroslavu Škori, koga ćete vi podržati ili ćete imati svojega kandidata?

Nećemo imati kandidata. Nitko nas nije tražio potporu, pa je ne osjećamo obvezu ni dati. Međutim, predsjedništvo još nije donijelo konačnu odluku hoćemo li i kome dati svoju podršku. Iako nemamo svojeg kandidata, svakako bih voljela da ne dođe do prevelike antagonizacije birača koja bi, ne daj bože, dovela do slučajne pobjede Zorana Milanovića. Jer ta bi pobjeda značila povratak Hrvatske na staro, na vanjsku politiku ocrtanu u paradigmi lex Perković, a na domaćem bi planu, pak, ta pobjeda bila vjetar u leđa HDZ-u koji bi ponovo plašio narod da je glas za sve osim za njih glas za SDP. Zanimljivo je da isti medijski magovi koji su za vrijeme europskih izbora zagovarali zajedništvo bez alternative, i nas prozivali kao “partibrejkere”, sada zdušno rade na podjelama istog biračkoga tijela. I nitko ne postavlja pitanja.

Foto: Admir Buljubašić/Hina